Virtualna stvarnost je najbolja i najgora moguća stvar koja će se dogoditi gamingu

Sad kad nam „nove konzole“ više nisu toliko nove, industrija virtualne zabave grčevito se bori da nam plasira sljedeću novu stvar. Nekakvim općim konsenzusom, htjeli ili ne htjeli, to je VR iliti virtualna stvarnost, predvođena uređajima kao što su Oculus Rift, Project Morpheus i HTC Vive. Ako je ovogodišnji E3 sajam ičemu poslužio, onda je poslužio tome da nam potvrdi tu činjenicu. Jer otprilike trećina izlagača na E3 sajmu imala je neki oblik VR sadržaja, makar i kao tehnološku demonstraciju.

Dakle, nema pogovora da je virtualna stvarnost bliža budućnost gaminga – već 2016. godine dočekat ćemo prve VR uređaje i VR igre. Naravno, virtualna stvarnost ne dolazi izbaviti industriju videoigara od svih njezinih grijeha. Sasvim je moguće da ni uz svu spremnost hardvera VR ne ode dalje od prolazne zabave, baš poput kontroliranja igara pokretom ili korištenja dodatnog ekrana kao „proširenog“ iskustva pri igranju. U ovom trenutku teško je reći hoće li tako i biti, ali možemo se zato složiti da je u ovom stadiju razvoja videoigara VR zapravo najbolja i najgora moguća stvar koja će im se dogoditi.

Industrija videoigara trenutno jede sama sebe, slikovito rečeno. Zarađuje se znatno više nego ikada prije, ali igre se rade po provjerenim receptima zbog kojih se rijetko riskira. U takvoj situaciji igrači imaju više povoda pričati kako je sadržaj izveden negoli o tome što je zapravo donio. Stoga su rasprave o tehničkim aspektima igre (rezoluciji, broju sličica po sekundi…) češće nego rasprave o tome što se u igri radi. Dobri primjeri toga zasigurno su dva najveća hita u zadnjih nekoliko mjeseci – The Witcher 3 i Batman: Arkham Knight.

U situaciji kada svaka Ubisoftova igra ima otvoreni svijet čije se regije otključavaju tornjevima, u situaciji gdje sve igre EA Sportsa imaju jednak Ultimate Team mod, kad svaka borba u akcijskoj avanturi uzima mehaniku od Batmana, kad već devet godina zaredom dobivamo varijacije Call of Duty igara, kad je Super Mario i 30 godina kasnije Nintendov spasitelj… očajnički nam treba neka promjena.

Virtualna stvarnost za videoigre je najbolja moguća stvar jer zahtjeva upravo to – promjenu. Kao što su se developeri i testeri uvjerili zadnjih nekoliko godina, razvoj igara za VR uređaje donosi sasvim nove izazove. Rijetke se postojeće igre mogu igrati primjerice na Oculus Riftu. Tehnički, zaobilaznim putem gotovo svi noviji naslovi mogu se natjerati da ih se vrti u „VR modu“ uz dodatni softver. Međutim, igranje bez da si pritom ne povratite u krilo od mučnine kada vam se kamera zatrese ili prevrne pred očima ipak je drugi par opanaka.

Igre se u većini slučajeva ne mogu naknadno prilagoditi za VR. Da bi igranje u VR-u bilo ugodno iskustvo, igre u startu moraju biti rađene s time na umu i prvenstveno za VR platformu. I to je dobra stvar. Štoviše, odlična – jer zahtjeva da developeri odbace većinu dosadašnjih paradigmi koje su koristili pri izradi videoigara.

Dolazak virtualne stvarnosti lagano me podsjeća na prelazak igara iz dvodimenzionalnog okružja u trodimenzionalno.

Primjerice, dok VR iskustvo prirodno funkcionira u pogledu iz prvog lica, brojni developeri priznaju kako je izazov napraviti funkcionalnu VR igru u trećem licu. Ipak, među prvim igrama koje su najavljene za Oculus Rift, dva najzanimljivija naslova – Edge of Nowhere i Chronos – upravo su avanture u trećem licu. To znači da proizvođači igara prihvaćaju izazov i spremni su eksperimentirati s novim idejama i novim rješenjima – nešto što je na konzolama i PC-u trenutno vrlo rijetka pojava.

Dolazak virtualne stvarnosti lagano me podsjeća na prelazak igara iz dvodimenzionalnog okružja u trodimenzionalno. Prve 3D igre imale su brojne probleme s kontrolama i kamerom. Ipak, gledati tu promjenu paradigme sidescrollera prema 3D svijetu bio je jedan od najzanimljivijih trenutaka u povijesti videoigara. Tranzicija zasigurno nije bila glatka, ali je bila revolucionarna. I u smislu gameplay mehanika kasnije više nismo imali toliko značajnu promjenu. Dobili smo eventualno mogućnost igranja s drugim igračima koji fizički nisu pokraj nas, ali to je u većini slučajeva bilo postavljeno tek kao opcija.

Virtualna stvarnost uzbudljiva je iz istog razloga. S obzirom da je ipak zahtjevnija po hardver koji je u ovom trenutku dosta ograničen, VR igre će još dosta vremena izgledati inferiornije, ili bolje rečeno jednostavnije nego visokobudžetni naslovi za konzole i PC. No i to je dobra stvar jer bi nam mogla vratiti fokus na sadržaj – a ne kako on izgleda. Umjesto da se natječu da im igra izgleda što ljepše, da im bude 20% veća od Skyrima i tome slično, developeri VR igara *možda* se pobrinu da njihova igra ponudi nešto novo – što je interesantno makar i samo u kontekstu virtualne stvarnosti. Postoji još toliko neistraženih tema i iskustava koje se mogu ostvariti kroz videoigre, samo nam treba eksperimentiranje.

Jer eksperimentiranje je očito jedina prihvatljiva forma rizika u industriji koja kreativnost poistovjećuje s profitabilnošću.

Na kraju, još jedna stvar kojoj se veselim kod virtualne stvarnosti jest fokus na igranje – i fokus na singleplayer iskustva. Znam da to nije svima po volji, ali meni je drago što je VR za sada iskustvo za jednu osobu. Iliti kako kaže Nintendov Reggie Fils-Aime – VR nije društven. Stvar je u tome što bi proizvođači i izdavači igara danas htjeli sjediti na dvije stolice – htjeli bi da im igru kupi onaj koga zanima singleplayer, ali i onaj kojemu u multiplayeru mogu prodati na desetke mapa kroz DLC pakete.

Veseli me i to što se prvi VR uređaji ne promoviraju kao multitasking spravice. Pošteno je da su višenamjenski uređaji, ali kad igrate – daju vam samo opciju da igrate. Aktualne konzole – u prvom redu Xbox One i Wii U – ulažu velike napore da vas ometu u igranju. Microsoft je bio toliko ponosan svojom snap funkcijom za Xbox One da bi na kraju shvatio kako nitko ne želi igrati igre i gledati TV u isto vrijeme – jer hajde vozi Nordschleife u Forzi i gledaj Shopping kraljicu u isto vrijeme. Ljudi od igara traže imerzivnost, da ih igre uvuku u svoj zavodljivi svijet – i kad je tako, ne treba nam uređaj koji će nas za vrijeme igranja obavještavati notifikacijama da nam mater ima rođendan.

Kratko i jasno – gaming je skup sport. Na stranu to što su svi dosad najavljeni VR uređaji tek ekstenzije, tj. dodaci (za Oculus Rift morate imati dobar PC, za Project Morpheus morate imati PS4), ono što sam jednim dijelom naveo kao dobru stvar ujedno je i loša za naše novčanike. Kako će se VR igre morati raditi prvenstveno za VR uređaje da bi bile ugodna iskustva, tako će doći i do sve veće podjele – taman kad smo se počeli navikavati da 90% igara možemo zaigrati na praktički svim sličnim platformama, osim Wii U koji je prestao biti relevantan u trenutku kad je Nintendo najavio da radi na novoj konzoli.

Kao i kod svake nove popularne tehnologije, uvijek postoji opasnost da se ponuda VR igara preplavi smećem.

Navikli smo na to do te mjere da se bunimo kada jednu igru ne dobijemo besplatno u dvije ili tri verzije, kao cross-buy naslov za PS3/Vitu/PS4 ili pak Steamplay naslov za Windows/Linux/Mac. Podjela u gamingu ionako već imamo previše, od indie/AAA produkcija, Kickstartera/Early Accessa, F2P-a/P2W-a… ponuda sadržaja ionako već puca po šavovima (pogledajte samo porast broja igara na Steamu u zadnje dvije godine)… a sada ćemo na sve to dobiti još i novu kategoriju VR igara.

Pretpostavljam da ćemo biti sretni ako uopće budemo imali koliko-toliko unificiranu VR platformu jer je broj VR uređaja stalno raste. Jasno je da ćemo imati ekskluzivne igre za Project Morpheus, ali ako budemo imali ekskluzivne igre i za Oculus Rift i za HTC Vive – a platforme idu povrh istog PC hardvera, onda nam slijedi cirkus Kolorado.

Također, kao i kod svake nove popularne tehnologije, uvijek postoji opasnost da se ponuda VR igara preplavi smećem. Eksperimentalna faza nažalost je i savršena prilika da developeri proture što god da im padne na pamet. Od toga nema bježanja, stoga ćemo sigurno vidjeti loše igre, tehnički nesređene naslove, grozne portove, besmislene igre, kao i sramotno unovčavanje nepotrebnih igara na temelju stare slave i poznatog imena. Uvjeren sam da, dok ovo tipkam, Koei Tecmo negdje sprema igru Dead VR Alive u kojoj čednim curicama pomažemo da se pripreme za borilački turnir i da budu posvuda dobro namazane zaštitnom kremom protiv UV zraka.

Sve dok netko ne osmisli „recept“, tj. gameplay mehaniku koja će masovno zainteresirati publiku za VR igre, imat ćemo hrpu onih koji će starom paradigmom proizvodnje videoigara nastojati uskočiti u vlak hajpa. Bolje rečeno, imat ćemo hrpu pokušaja i promašaja. A tome se, iskreno rečeno, uopće ne veselim. Zaista nam ne treba hrpa problematičnog smeća, jer ga već imamo sasvim dosta.

Srećom, u 2015. ipak imamo i neke zacrtane standarde za koje se svi zajedno borimo. Primjerice, da je Batman: Arkham Knight u onako sramotnom PC izdanju izašao 2009., siguran sam da ne bi bio povučen iz prodaje. Bio bi naknadno pokrpan, ali bi ostao u prodaji. To nam jasno pokazuje kako je glas igrača danas snažniji nego ikad prije i napokon se počinje uvažavati. Ali poanta nije u tome da se po internetu deremo kad nešto ne valja. U suštini svi zajedno volimo videoigre. Poanta je da se deremo kako bi nešto bilo bolje.

Hoćemo li se u virtualnoj stvarnosti više derati nego zabavljati – to je veliko pitanje na koje za sada nitko ne može uvjerljivo odgovoriti.