Wolfenstein 3D prva je video igra koju sam ikada vidio. S nedužnih 6 godina pratio sam oca na poslovni sastanak u jedan dizajnerski studio, a on me, kako mu ne bih smetao u razgovorima odraslih, ostavio u sobi punoj računala s jednim vrlo dobro raspoloženim dizajnerom. Kako su se vrata ureda njegovog šefa zatvorila, on me pozvao k sebi i tiho pitao: „Voliš li igrice?“. Nakon što sam zbunjeno gledao u njega par trenutaka, on je shvatio da nemam pojma o čemu priča i postavio me ispred jednog ekrana te pokrenuo Wolfenstein 3D. Nakon toga, više ništa nije bilo isto. Sjećam se pucanja, sjećam se pasa, sjećam se hodnika i križeva. Sjećam se straha pomiješanog s oduševljenjem, adrenalina pomiješanog sa smijehom, panike s oprezom.

Sljedeći je bio Return to Castle Wolfenstein kojeg sam zaigrao pet godina kasnije. Tada je to bilo pitanje statusa u društvu, a rijetki klinci s računalom su odjednom postali cool. Tko je došao dalje u smanjivanju populacije nacista postao je narodni heroj koji je prepričavao svoje dogodovštine nama običnim smrtnicima. Nekadašnji prestiž kojeg je netko mogao imati jer su mu roditelji dopustili da gleda Predatora na VHS-u, zamijenilo je znanje o B.J. Blazkowiczu.

S Blaskom sam se ponovno podružio dosta godina kasnije pozdravivši ga kao starog prijatelja kojeg nisam vidio godinama. I bilo je dobro… Bio je to stari B.J. u nešto novom ruhu, pomlađen mrvom botoksa i steroida, ali s istim talentom za košenje nacista svim vrstama hladnog, vatrenog, eksplozivnog i energetskog oružja. Jednostavno, visokooktanska zabava.

Stoga ne vjerujem da je potrebno objašnjavati dodatno zašto sam htio zaigrati Youngblood, najnoviji nastavak iz Wolfenstein serijala u kojem glavnu ulogu više ne igra B.J., već njegove dvije kćeri, Jessica i Sophia, ili, za prijatelje, Jess i Soph.

Priča se nastavlja 20 godina nakon kraja Wolfenstein 2: The New Colossusa i dobri stari Blasko se, skupa sa svojom ženom Anyom, smjestio u Texasu, gdje u zasluženoj mirovini odgaja svoje dvije kćeri blizanke i uzgaja sijedu bradicu. Ako su vam roditelji Blasko i Anya, onda nije čudno da vam je djetinjstvo, u najblažu ruku, brutalno ekstremno ili ekstremno brutalno.

Početak igre je emocionalno intenzivan, a igraču se odmah daje do znanja da iako su Soph i Jess mlade, jako dobro znaju što rade te da su roditelji na njih prenijeli zanat i dobro ih obučili za umjetnost discipliniranja nacista na više različitih načina.

Idilična atmosfera se prekida nakon što Blasko nestane, a posljednji trag mu se gubi u okupiranoj Europi i to usred nacistima punog Pariza.

Za njim kreću njegove kćeri koje su, riječima domaćeg kantautora, dvije sestre blizanke. Rođene u ponoć. Jedna malo prije, a druga kasnije… Zamijeniti dobrog starog Blaska je definitivno hrabar potez i nekome možda dobrodošla promjena, ali meni osobno sestrice nisu legle na prvu, a ni na drugu, iako mi se ideja promjene glavnog protagonista činila kao dobra i smatram da je vrijeme da B.J. prepusti zanat mlađim uzrastima jer, kako stara narodna kaže, na mladima svijet ostaje.

Popijte 4,5 Monstera, 20 jušnih žlica šećera, pustite neki klasik Cannibal Corpsea na „najjače“ i uzviknite „Yeaaaaaaaaaaaaaahaw!“. Ovako ja zamišljam da se osjećaju sestre Blazkowitz dok se pitaju jesu li nacisti raspoloženi za kuglu ili bi možda ipak iz automata. Nekome to odgovara, meni, u mjeri u kojoj je dozirano u ovoj igri, ne. Komunikacija između sestara mi je nakon kratkog vremena postala odbojna, a situacije kada je ponekad blesavi AI zaključio da mojoj partnerici nedostaje olova u krvi te ju postavio ispred usijanih nacističkih cijevi bile su dobrodošla pauza od stalnog deranja koje me podsjećalo na šoping groznice za Black Friday i Ratove skladišta, kontejnera, zalagaonica te brzu prehranu i silikone.

Doduše, kao što sam otkrio na početku teksta, živio sam i odrastao u vrijeme VHS kazeta (tko ne zna o čemu je riječ, neka gugla „kameno doba“) i sigurno ne spadam u ciljanu publiku ove igre i treba biti pošten pa reći da sam vjerojatno u manjini. Ali kako bilo da bilo, bit ću slobodan i kazati da mi je „exXx3me“ humora u igri previše te da je razmjena između sestara namijenjena mlađoj populaciji, da nema dubine i da je rađena isključivo s jednim ciljem, a to je da unese dozu infantilnog humora u mračno okružje okupiranog Pariza u svijetu u kojem su nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu.

Youngblood me na trenutke zaista oduševio grafičkom izvedbom. Prvi put kada sam vidio dezintegraciju zločestog Klausa, ostao sam zatečen njegovom pretvorbom u gomilu prekrasnih žutih leptirića koji su par trenutaka kasnije isparili. Toliko me oduševila animacija da sam sljedećih pola sata samo išao naokolo i pretvarao naciste u svijetleći prah. U par sam navrata znao naići na žešće trzanje i značajan pad FPS-a, ali riječ je o par izdvojenih situacija u kojima mi je zaslon izgledao poput proslave Nove godine, Dana nezavisnosti i Festivala vatrometa u jednom, a ja sam razmišljao o nošenju sunčanih naočala dok igram.

Efekti eksplozija, pucanja, čestica koje lete zrakom su zbilja nešto u čemu ova igra briljira, ali to je nešto što i očekujemo od igara Wolfenstein serijala i Youngblood u ovom segmentu sasvim sigurno nije podbacio. Neprijatelji katkad jesu spužve te se može steći dojam da bi se u ponekim situacijama neka oružja mogla slobodno zamijeniti kamenom i praćkom, ali kada sve tako svijetli i leti naokolo, to nije nešto što stvarno upada u oči i čini ovu igru lošijom.

Još jedna novina u odnosu na prethodne nastavke je donekle otvoreni svijet podijeljen u četvrti kojima pristupamo iz katakombi u kojima se nalazi baza Pokreta otpora. Ta baza je sestrama dom između epizoda odgajanja zlih nacista, a u njemu se nalaze NPC-evi koji nam zadaju nove zadatke, ali i retro konzola na kojoj se može zaigrati legendarni Wolfenstein 3D. Ovdje sam proveo više vremena no što sam trebao, ali nostalgija je nostalgija, život je fantazija, a Wolfenstein 3D je bio zbilja dobra igra.

Treba napomenuti da vam se može dogoditi da usred rješavanja jedne misije dobijete novu što svakako doprinosi otvorenosti svijeta i dojmu spontanosti igre. Treba spomenuti i RPG elemente igre, ali meni osobno nisu činili značajnu razliku u igri niti sam im posvetio previše vremena. Kada sam shvatio da prelako ginem, otišao sam pogledati kako si mogu pomoći i najčešće birao više HP-a ili oklopa, dok sam stealth počeo izbjegavati u širokom luku nakon prvih par pokušaja koji su mi pokazali kako ovaj Wolfenstein ipak nije namijenjen takvoj vrsti igre.

Stealth sam počeo izbjegavati u širokom luku nakon prvih par pokušaja koji su mi pokazali kako ovaj Wolfenstein ipak nije namijenjen takvoj vrsti igre.

Dizajn levela nije me impresionirao jer sam očekivao više imajući na umu da se studiju MachineGames, koji je radio na prethodnim nastavcima Wolfenstein serijala, priključio i Arkane Studios koji stoji iza Dishonored serijala. Spominjao se Dishonored kao uzor, ali izvedba u Youngbloodu jednostavno nije na istoj razini. Vertikalnost u dizajnu postoji, a power suit kojim junakinje barataju daje im nadljudske sposobnosti skakanja naokolo i zauzimanja povoljnih položaja za šamaranje neprijatelja. Nažalost, najčešće je riječ o samo dvije razine po kojima se možemo kretati i ne mogu se oteti dojmu da je ovaj segment nedovoljno ispoliran te da se moglo učiniti više.

Međutim, to ne znači da je dizajn loš. Dapače, u ponekim sam borbama uživao i više no što sam trebao vičući i smijući se dok sam dijelio pravdu i vrući metal. Dizajn je nastavak već viđene i uspješne formule, a usporedbe s igrama Dishonored serijala samo su naštetile zbog pretjeranih očekivanja zaluđenih fanova koji su vjerovali u čudesa.

Najveća je prednost Youngblooda činjenica da je riječ o co-op igri i tu sve do sada napisano poprima jednu novu dimenziju.

Najveća je prednost Youngblooda činjenica da je riječ o co-op igri i tu sve do sada napisano poprima jednu novu dimenziju. AI koji zna bit divlji, dizajn, priča koja nije najbolja ikada, čak i premalo novotarija u odnosu na prethodne nastavke i premali pomak koji ne odgovara napretku koji bismo očekivali u 20 godina koliko je prošlo od New Colossusa, sve pada u vodu kada upalite igru s nekim frendom ili frendicom i krenete pucati po fašistima.

Sve su igre zabavnije kada igrate u paru, ali Youngblood donosi provjerenu Wolfenstein formulu u co-op obliku i kada se sve zajedno sagleda, u tome prilično dobro uspijeva. Promatrati Youngblood kao single-player igru jednostavno nije fer i pošteno jer je ovaj nastavak reklamiran kao co-op iskustvo čemu u prilog ide i cijena te različite dostupne edicije. Standardna edicija igre stoji svega 29,99 eura što za Wolfenstein naslov nije mnogo. Međutim, za 39,99 eura može se nabaviti Deluxe edicija koja u sebi sadrži i Buddy Pass koji vam omogućava da u igru pozovete jednog suborca ili suborkinju koji će s vama podijeliti iskustvo klanja nacista.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.