Ima li svatko od nas urođeni potencijal da za neki viši cilj pogazi svoja uvjerenja, čak i po cijenu tuđeg života? Postoji li neka kozmička pravda u našoj egzistenciji ili smo tek žrtve nasumične sudbine? Može li se živjeti sretno bez oprosta grijeha – tuđih i vlastitih?

Ako su vam ova pitanja zanimljiva, bit će vam zanimljiva i nova narativna igra As Dusk Falls. U toj avanturi takva pitanja ne donose jasne odgovore, ali potiču na razmišljanje i doprinose vrlo napetoj priči.

U proljeće 1998. jedna američka obitelj putuje kroz Arizonu. Nakon prometne nesreće prisiljeni su odsjesti u motelu gradića Two Rock. Isti motel spletom okolnosti postaje skrovište druge obitelji, koja se ondje sakrije nakon neuspjele pljačke. Ubrzo dođe do talačke krize čiju napetost pogoršava dolazak lokalnog šerifa. Ispostavi se da šerif nije najpouzdanija osoba, tako da taoci sami moraju pronaći spas prije nego čitava situacija eskalira u tragediju.

Igra je podijeljena na dva dijela, svaki s po tri poglavlja. Priču se prezentira iz više različitih perspektiva pa tako igramo i kao taoci i kao pljačkaši. Obje grupe imaju neke svoje drame i traume, a njih upoznajemo i kroz flashbackove, tj. prisjećanja koja su idealno uklopljena u tijek priče. Cijela izvedba podsjeća me na The Last of Us: Part II gdje smo također imali dva suprotna pogleda na priču, samo što ova igra nema problem da radnja ostaje visiti u napetosti po nekoliko sati, kako je to bio slučaj u TLOU 2. Izmjena perspektiva u As Dusk Falls je zaista dinamična i lako se prate sva skakanja kroz periode u kojima se priča odvija.

Tijekom igre upravljamo s pet različitih likova, ali većinu radnje pratimo kroz dva lika. Na strani taoca je Vince, tip kojega je život stisnuo. Vince je izgubio posao, brak mu je pred raspadom i on se u svojoj srednjoj dobi pita je li to zato što previše dopušta drugima da mu kroje život. S druge strane je Jay, tinejdžer koji je zbog dugova vlastite obitelji prisiljen na pljačku koju ne odobrava. Jay nikoga ne želi povrijediti, ali postaje svjestan da se s takvim stavom neće izvući iz škripca.

Tijekom igre upravljamo s pet različitih likova, ali većinu radnje pratimo kroz dva lika.

As Dusk Falls ima netipične protagoniste s više mana nego vrlina. Međutim, to su slojeviti likovi s uvjerljivim životnim problemima. Odlično su napisani i odglumljeni, a igra vas dovede do toga da vam je jednako stalo do sudbina taoca i pljačkaša. Dvije su smrti garantirane u igri, no može ih biti i više, ovisno o tome kakve odluke donesete tijekom igranja.

Ni sporedni likovi nisu ništa lošiji. Zanimljivost je priče u tome što se dobar dio likova poznaje od ranije, zbog čega je razgovor među njima često prirodan i vrlo tečan. Primjerice, u jednom dijalogu jedan lik unaprijed zna da ja nešto skrivam, ali me “obrađuje” dobrih pet minuta prije nego dođe do trenutka kad me za nešto optuži. Zaista genijalno napisan dijalog kakvoga se ne bi posramile ni najskuplje igre.

Dijaloga u ovoj avanturi ne bi se posramile ni daleko skuplje igre.

U nekim su me trenucima likovi čak iznenadili do razine da su me laganjem toliko obrlatili da sam na glas rekao: “J**o sebe, dobar je!”. Ne događa mi se često da u igrama padnem na tuđe laži – obično me instinkt dobro služi i uvijek sam sumnjičav, a ovdje sam spustio gard na trenutak i igra je to iskoristila na najbolji mogući način.

Jednostavno rečeno, fasciniran sam kvalitetom priče u As Dusk Falls. Igrao sam hrpu narativnih avantura i u većini takvih mogu pronaći neku glupost ili propust zbog kojega mi priča ne djeluje uvjerljivo. Primjerice, kad likovi čekaju svoj red da kažu neku ključnu informaciju, dok igra posloži redoslijed posljedica igračevih odluka, umjesto da ju kažu odmah (vidi Life is Strange: True Colors). Ovdje toga nema, sve je tečno i filmično.

Sve je u priči dinamično, tečno i filmično.

Neću pretjerati kad kažem da mi je As Dusk Falls donio do sada najnapetiju i najzanimljiviju priču u igrama iz 2022. Odigrao sam priču dvaput i zadovoljan sam s oba različita kraja koja sam dobio. Ima ih još, ali samo igranje po treći put ne bi imalo puno smisla jer se do različitih završetaka uglavnom dolazi kroz rasplet u zadnjih 20-ak minuta igre. Krajevi mogu biti i tragični i optimistični, ali mislim da je poanta priče dobro prenesena. Ima mjesta i za nastavak priče, što bih iskreno volio vidjeti.

Pozitivna mi je stvar što igra ne skriva grananje svoje priče. Na kraju svakog poglavlja vidite sve svoje ishode na “stablu” priče, ali i količinu smjerova u kojima je neki ishod mogao otići da ste odabrali drugačije. Preneseno je to iz Detroit: Become Human, što i nije slučajnost jer je studio zaslužan za ovu igru osnovala dizajnerica igara Heavy Rain i Beyond: Two Souls. Dodatna pogodnost je ta da možete uskočiti u određene dijelove poglavlja te nastaviti s igrom bez da ponavljate cijelo poglavlje. I onda priču možete odvesti u drugom smjeru, bez opcije snimanja napretka (i odluka) ili pak s uključenim snimanjem odluka.

Na kraju svakog poglavlja vidite sve svoje ishode na stablu priče, kao u Detroit: Become Human.

Nažalost, višestrukom prelaženju igre nikako ne pomaže to što nijedan razgovor ni animaciju nije moguće ubrzati, skratiti ni prekinuti. I to nas s odlične priče vodi do gameplaya na kojemu je As Dusk Falls najtanji. Igra je striktno linearna i ima zaista minimalnu razinu interakcije. U prijevodu, ovdje samo birate što će vaši likovi reći i učiniti, a quick time eventi su maksimalno jednostavni i najčešće nebitni.

Nije ovo prva narativna avantura s tako jednostavnim gameplayem, ali vjerujte mi kad kažem da je ovo nova razina jednostavnosti. As Dusk Falls nema nikakve zagonetke za rješavanje, nikakve predmete za skupljanje, nikakvu slobodu istraživanja… jednostavno klikate stvari kad vam se kaže da ih klikate. To je sve i to mi je pomalo razočaravajuća razina interakcije na razini interaktivnih emisija na Netflixu.

As Dusk Falls nema nikakve zagonetke za rješavanje, nikakve predmete za skupljanje, nikakvu slobodu istraživanja…

Doduše, developeri su oko toga bili transparentni i u startu su rekli da će stvarati igre za “publiku koja voli Breaking Bad, ali se ne bavi gamingom”. Poštujem to, ali sumnjam da će ta publika uopće biti zainteresirana za As Dusk Falls i njegov stil prezentacije. Vidite, As Dusk Falls je praktički vizualna novela u kojoj likovi nisu animirani, a samim time ni akcija u igri. Sve je prezentirano kroz slike likova koji se kreću u 3D okolišu brzinom slideshowa. Zamislite si one stripove iz ranih Max Payne igara, ali da su pokretni unutar svojih kućica – eto, to vam je ova igra.

Ne kažem da je takav vizualni stil loš. Navikao sam se na tu prezentaciju nakon početnih pet minuta i ne mislim da je priča oštećena zbog načina na koji je prezentirana. Događaji mi nisu bili ništa manje iznenađujući ni napeti iako su bili prezentirani stop animacijom. Ali svejedno ne vidim da će igra na taj način privući ikoga. Jasno mi je da je ovakav stil kudikamo jeftiniji i lakši za izvesti kad nitko ne mora brinuti o facijalnim animacijama, ali cijelu stvar nikako ne bih opisao atraktivnom alternativom. Na kraju krajeva, prezentacija nije ni konzistentna – npr. animirani su neki dijelovi igre (vožnja automobila), a neki drugi nisu (let ptica).

Prezentacija je čudna – nije loša, ali nije ni konzistentna oko toga što je animirano, a što nije.

Jedini dio koji bi mogao zainteresirani širi krug publike za As Dusk Falls je mogućnost igranja igre s drugima. Tu vam je dovoljno imati jedan primjerak igre, a ostali mogu dobiti kontrolu nad pričom tako da se pridruže praćenju putem mobitela. Viđeno je takvo što i ranije, ali je barem malo podiže razinu interaktivnosti i zabave koja As Dusk Falls odvaja od nekakvih kriminalističkih serija ili filmova. Ako priču doživljavate sami, držat će vas njezina napetost, ali će vam gameplay biti samo usputna smetnja usred cijele stvari.

Iako sam mišljenja da je gameplay najvažniji segment videoigre, svejedno bih vam preporučio As Dusk Falls. Bez obzira na to što je igra na vrlo niskoj razini interaktivnosti, svejedno pruža uzbuđenja i ostaje u sjećanju. A na kraju krajeva, čak i da ju ne gledamo kao videoigru nego kao interaktivni film – nema puno boljih priča takve vrste.