Iduće godine dijelit će nas 30 godina od kultnog naslova koji je utabao put vrhunskim igrama kao što su Bioshock ili Prey. Gledano iz današnje perspektive, originalni je System Shock tehnički podosta zastario naslov. Iako je 2015. godine dobio takozvanu enhanced verziju, ona je prvenstveno poboljšala kontrole. Nova verzija System Shocka punokrvni je remake koji grafički i mehanički nastoji modernizirati original, bez da vrši pretjerane intervencije u ono što bi se dalo nazvati duhom originala. Rezultat je neobični spoj modernih tehničkih elemenata i dizajnerskih odluka iz sredine devedesetih. Umjesto da ispadne zbrda-zdola, u velikoj većini slučajeva taj spoj djeluje vrlo svježe, unikatno i, što je najbitnije – veoma igrivo.

Jedna od značajnijih razlika u odnosu na original dočekat će vas već na samome početku. Umjesto da objašnjenje dolaska neimenovanog hakera (protagonista) na svemirsku postaju Citadel bude predstavljeno putem kratkog filmića i naracije, remake vam omogućuje da osobno iskusite te događaje. Priča započinje u hakerovom stanu – uređenom u skladu s tipičnom estetikom cyberpunka. Tu su SF gitara pomalo nalik onoj iz Guitar Heroa, hologrami, vrte se vijesti o genetskom inženjeringu, s prozora se pruža pogled na neonom osvijetljene ulice velegrada… Stan možete slobodno istraživati do mile volje, no u trenutku kad sjednete za laptop i počnete hakirati, vrata vam razbijaju naoružane snage osiguranja i odvedu vas na svemirsku postaju bogatog poduzetnika.

Tu ste suočeni s još jednim tipičnim cyberpunk motivom – uslugom za uslugu. Poduzetnik vam nudi brisanje kaznenog dosjea i ugradnju najnovijeg implantata, pod uvjetom da uklonite etičke barijere sustava umjetne inteligencije na postaji. Ponudu, naravno, prihvaćate. Nakon uspješno obavljenog posla budite se na istom mjestu kao i u originalu – odaji za kriogenezu na postaji koja je ostala bez svoje ljudske posade – i krećete s istraživanjem.

Jedna od značajnijih razlika u odnosu na original dočekat će vas već na samome početku.

Izuzevši promjene do kojih je neminovno došlo unaprjeđenjem grafičkog izgleda, korisničkog sučelja i sustava kontrola, remake je po pitanju dizanja ostao uvelike vjeran originalu. Tako je, između ostalog sačuvan i sustav odabira težine, koji se razinom kreativnosti uvelike razlikuje od drugih sustava u većini novih igara. Ne samo da se nudi odabir težine za pojedine segmente naslova, npr. borbu, zagonetku ili “misiju”, nego su razlike u težinama  popraćene su domišljatim promjenama mehanika koje mogu uvelike promijeniti pristup igranju.

Primjerice, ako odaberete težinu easy u kategoriji misije, igra će vam automatski na karti označavati buduće ciljeve. U suprotnom ćete o tome brigu trebati voditi sami, primjerice, putem korištenja pribadača koje možete prikvačiti na kartu. Imajte na umu da je u odnosu na original iz nekog razloga uklonjena mogućnost vođenja popratnih bilješki na karti. Ako pak u istoj kategoriji odaberete težinu hard, igru trebate završiti unutar određenog roka, što je u skladu s pričom o odmetnutoj umjetnoj inteligenciji SHODAN koja je u posljednjim fazama izvršenja plana za uništenje života na Zemlji.

Ako odaberete easy težinu, igra će vam automatski na karti označavati ciljeve, a u suprotnom ćete o tome brigu morati voditi sami.

Prerada je sačuvala i veliki utjecaj žanra metroidvanije, što nije tipičan slučaj za novije immersive sim naslove. Tako ćete čim napustite kriogenetsku odaju otključati sobu u kojoj se nalazi stroj za regeneraciju zdravlja i postaja za obnovu energije. Ta će vam soba poslužiti kao svojevrsni centar prilikom istraživanja labirintske postaje, pogotovo u početku kad su resursi itekako ograničeni. Nakon što istražite određeni dio postaje i pribavite čim više zaliha i informacija možete, vraćat ćete se na početno područje kako bi se osvježili prije nove ekspedicije.

Neprijatelji koje ste eliminirali (kombinacija kiborga i dobrih starih robota kojima upravlja SHODAN) na svu sreću se ne oživljavaju. No, to ne znači da možete prestati biti na oprezu. Dok god SHODAN ima nadzor nad određenim katom postaje (označen u rasponu od 0 % do 100 %), ona na vas može poslati nove neprijatelje. Razinu nadzora uvijek možete smanjiti uništavanjem kamera i sobe s procesorskim jezgrama.

Što se grafike tiče, sama postaja i njezini stanovnici izgledaju odlično. Osim što tehnički ne odstupa od nekih modernih standarda i dobro je optimiziran, remake je stilski vjeran originalu – prostori su mračni i klaustrofobični, a zadržan je i blagi ugođaj horora.

Valja ipak spomenuti kako dizajn kiberprostora nažalost i dalje predstavlja jednu od rijetkih boljki naslova. Ako ste imalo upoznati za žanrom cyberpunka, znate koliko je za njega značajan prikaz kompleksnosti i zamršenosti virtualnog prostora. I dok se originalu banalan prikaz kiberprostora mogao oprostiti zbog tehnoloških ograničenja, razočaravajuća je odluka autora da pripadajuće sekvence u preradi zadrže bez značajnijih promjena. Dizajn kiberprostora u novom System Shocku tako ne sadrži nimalo kompleksnosti i sastoji se od niza svjetlucavih tunela kroz koje se vozite gore-dolje, lijevo-desno, dok pucate po neprijateljima i izbjegavate tisuće metaka i projektila.

Dizajn kiberprostora u novom System Shocku ne sadrži nimalo kompleksnosti i sastoji se tek od niza svjetlucavih tunela.

Ako izuzmemo kiberprostor, odluka da se uvelike ostane vjeran originalu pokazala se dobitnom – čak i u slučaju kad rezultati odstupaju od modernih standarda. Može se to, primjerice, vidjeti u dizajnu same postaje. Ako prvi put igrate System Shock, vjerojatno ćete tijekom istraživanja vrlo brzo vjerojatno primijetiti kako on ne nalikuje stvarnom mjestu. Arhitektonski gledano, tlocrt svemirske postaje u System Shocku nije logičan. Dok su već otprije spominjani Prey i Bioshock napravili maestralni posao u pogledu udahnjivanja života u napuštene prostore koje istražujete, postaja u System Shocku više podsjeća na neki labirint.

Isto tako, dok su Prey i Bioshock posvetili veliku važnost narativnom aspektu prostora, System Shock o njemu znatno manje brine. Ne može se reći da trenuci koji oživljavaju mjesto ne postoje – u jednom trenutku banut ćete u improvizirano svetište posvećeno Shodan koja je umislila da je bog, tu i tamo možete naići na leševe ljudi koji su umrli u zaključanim sobama… Ipak, takvih je narativno nabijenih trenutaka znatno manje.

Istovremeno treba priznati kako dizajn levela koji posebno ne brine o autentičnosti mjesta ima jednu itekako pozitivnu stranu – on je posve usmjeren gameplayu. To znači da svaka soba u koju uđete tako može biti poprište nove zasjede ili vas dočekati nekom novom zagonetkom, mehanikom, rijetkim predmetom itd. Istraživanje postaje u preradi System Shocka tako je izuzetno zabavno i zahvalno – samo iz ponešto drugačijih razloga nego u novijim igrama te vrste.

Nešto se slično može reći i za sustav borbe. Iako je on zahvaljujući modernizaciji kontrola znatno pristupačniji nego u originalu, funkcionalno mu je gotovo identičan. Većinu okršaja tako je moguće svesti na dva obrasca. Ili ćete 1) izviriti iza ugla i ispucati nekoliko metaka pa se vratiti u zaklon i pričekati da neprijatelj napravi isto ili 2) ispaliti nekoliko metaka i pobjeći nekoliko koraka da vas neprijatelj ne odalami kandžama ili batinom. U situacijama kad posebno zagusti možete posegnuti i za granatama različitih vrsta koje su posebno jake. Ako se pak odlučite na bezglavo izlijetanje iz zaklona, šanse za preživljavanje su vam gotovo pa ravne nuli.

System Shock se jako dobro koristi dizajnom levela i rasporedom neprijatelja kako bi iz njega izvukao maksimum.

Iako vam se takav sustav borbe možda učini monotonim, System Shock se jako dobro koristi dizajnom levela i rasporedom neprijatelja kako bi iz njega izvukao maksimum. Već sam spomenuo zasjede koje su učestala pojava. Isto tako, dostupnih resursa uvijek je premalo. Kutije prve pomoći i metke možete kupiti na za to specijaliziranim aparatima, no ako na njih potrošite previše novaca, vjerojatno nećete moći unaprijediti oružja, što uvelike može otežati daljnji napredak. Dakle, jednostavna borba funkcionira u kontekstu iskustva preživljavanja koje nudi System Shock, a neku primjedbu može se uputiti tek niskoj razini feedbacka prilikom pogađanja neprijatelja.

Ono što biste svakako trebali učiniti čim ste u mogućnosti jest aktivirati implantat koji će vam za relativno malu količinu energije na radaru označivati predmete koji se daju pokupiti. Jer System Shock je ona vrsta igra u kojoj kartica za otključavanje vrata koju ste pokupili na prvom katu može biti potrebna i za otključavanje vrata na trećem katu. A ista ta vrata možda skrivaju upravo novu sobu sa strojem za obnovu zdravlja – ili audio zapis s informacijama ključnim za napredak igre. Ne mogu reći da je igra u pogledu napredovanja previše opskurna jer je do velikog broja informacija i predmeta moguće doći na više načina. No, da će System Shock od vas tražiti da aktivno razmišljate (pa čak i vodite bilješke!) – hoće.

Igra je ovo koja od vas traži da aktivno razmišljate – pa čak i vodite bilješke.

Labirint same postaje povremeno ipak može dovesti do nepotrebnih problema s orijentacijom i backtrackingom. Pritom su vjerojatno najiritantnije situacije u kojima prođete kraj nekih vrata na udaljenosti nešto većoj od one mikroskopske koju je igra zadala kao potrebnu da bi se ista vrata označila na karti. Znalo mi se tako dogoditi da bi karta izgledala kao da sam istražio sva dostupna područja, a nisam. Taj problem dosta gubi na značaju jednom kad nađete implantat za sprint pa možete ponovno obići čitav kat u roku od dvije minute. No, da i dalje zna biti naporan ­– zna.

Nekih drugih ozbiljnijih problema prerada System Shocka nema. SHODAN je i dalje jednako luda kao što je bila i prije tridesetak godina. Nova glasovna gluma na visokom je nivou. Glazbena pozadina stilski je možda podosta minimalističkija u odnosu na original, no i dalje je vrlo kvalitetna. Nadasve tjeskobna, na momente posve zastrašujuća. Preostaje mi samo preporučiti ovaj naslov svakome tko uživa u nešto zahtjevnijim pucačinama koje nagrađuju strpljivost, znatiželju i istraživanje.