Još se jako dobro sjećam prve najave Echoes of Wisdoma na ljetnom Nintendo Directu. Čim sam vidio prve kadrove, odmah sam shvatio da se radi o Zeldi, no bio sam uvjeren da nam slijedi još jedna prerada jer me sami izgled igre od prvih kadrova podsjećao na tretman kakav je dobio Link’s Awakening. Ali, Nintendo me prevario i rekao ne – vrijeme je za svježu Zeldu u totalno novoj avanturi, ovaj put iz ženskog gledišta.

U Echoes of Wisdom upravljamo Zeldom, princezom Hyrulea koja je ovaj put odlučila zamijeniti uloge s Linkom te postati njegova princeza na bijelom konju koja će ga spasiti. I ovo će vjerojatno biti jedina igra u Zelda serijalu gdje ljude nećete ispravljati kad glavnog lika nazovu Zelda!

Nego, vratimo se mi na priču i kako je to Zelda uopće oduzela Linku Joy-Cone iz ruku. Echoes of Wisdom zapravo sam počeo vrlo standardno, vodeći Linka kroz neku mini-tamnicu te sređujući usput protivnike našim mačem, strijelama te bombama. Na kraju kratkog uvoda dolazim do Ganona koji je zarobio Zeldu te nakon borbe oslobađam princezu, no usput mi Link biva progutan od strane čudnog procjepa.

Naša Zelda se usred svega toga uspijeva osloboditi te odluči spasiti svoje kraljevstvo od misterioznih procjepa. Na tom putu sam upoznao i Tri, vilu u obliku žute kuglice koja mi je usput poklonila Tri Rod, magični štap koji može stvarati predmete i neprijatelje koje sam sreo putem.

Čitava daljnja priča svodi se na posjete raznih lokacija razbacanih po kraljevstvu Hyrule i uklanjanje procjepa ulaskom u iste te pobjeđivanjem bossa na kraju levela. Cijela mapa nije dostupna odmah od samog starta, nego sam trebao otvarati nove sekcije prolaskom glavne misije. No to ne znači da je igra baš totalno linearna, jer često se zna dogoditi da se na mapi otvori više procjepa, a na vama je da izaberete do kojeg prvog želite prošetati.

Cijela mapa nije dostupna odmah od samog starta, nego nove sekcije otvarate prolaskom glavne misije.

Kroz istraživanje regije otkrio sam razne vrste stanovnika ovog kraljevstva, od običnih ljudi, gmazova do pustinjskih amazonki. Navedeni narodi su zapravo glavni pokretači priče u navedenim regijama te sam s njima obično radio da na ovaj ili onaj način zatvorim procjepe u njihovim područjima.

Za priču u globalu ne mogu reći da je nešto osobito značajna. Doživio sam iznenađenje ili dva na polovici igre, ali generalno bih rekao da su Nintendovi pisci ovim naslovom igrali na sigurno. Nema tu nekog situacijskog humora, pretjeranog proširivanja svijeta sa sporednim zadatcima ili nekih dubljih pitanja. Sve je onako kako se čini, dosta jednostavno prezentirano i neće vas natjerati na neke rasprave ili analize.

Ono što sam ipak dobio novom Zeldom jest potpuno drugačiji pristup borbi s neprijateljima te prilično drugačiji pristup rješavanja zagonetki. Dobivanjem već spomenutog Tri Roda dobio sam i mogućnost kreiranja objekata i čudovišta. Novokreirani objekti / čudovišta nazivaju se echoes te koštaju određen broj trakica koje vijore iznad Trijeve glave. Primjera radi, kreiranje običnog stola košta jednu trakicu, ali zato neko jače čudovište košta tri ili četiri trakice. U samom startu naš Tri ima simbolične tri trakice iza glave, no daljnjim prolaskom kroz igru otvaraju se dodatne trakice, ali se i smanjuje cijena kreiranja određenih echoesa.

Dobivanjem magičnog štapa Tri Roda otključavate mogućnost prizivanja objekata i čudovišta.

Za otvaranje novih echoesa trebao sam istraživanjem otkriti sjajeće predmete te kliknuti ZR pokraj njih. Dok sam za učenje novih čudovišta morao prva prvo poraziti iste te ih onda skenirati sa ZR. Jednom naučen echoes ostaje trajno memoriran u inventoryju te sam ga mogao lako kreirati uz pomoć tipke Y ili brisati pomoću tipke ZR. Ako pak iskoristite sve Trijeve trakice, kreiranjem novog echoesa poništit ćete najstariji kreirani objekt.

Echoese sam koristio u borbi, ali i u otkrivanju zagonetki po tamnicama i špiljama. Primjera radi, za penjanje na više lokacije imao sam par opcija, poput kreiranja stolica, trampolina ili pauka preko čije mreže bih se popeo na više. Uvijek možete prizvati i krevet, malo se odmoriti i povratiti koje srce nakon naporne borbe. Ili možete baciti komad mesa da privučete određene neprijatelje te se prošuljate pokraj njih bez borbe.

Ako pak zaglavite u borbi, uvijek možete pozvati već poražene protivnike. Pa tako možete kreirati piranju koja će počistiti jezero od neprijatelja prije nego skočite u njega. Ili možete kreirati vrišteće čudovište koje će svojim razornim glasom paralizirati neprijatelje te ih ostaviti lako dostupne za napad. Često sam se osjećao kao snažan necromancer, prizivajući razna čudovišta i gledajući sa strane kako komadaju protivnike.

Čitav koncept echoesa je stvarno zabavan i dozvoljavao mi je tonu različitih načina da riješim sve zagonetke te porazim neprijatelje na svom putu. Nekima bi u kasnijem stadiju igre moglo biti opterećujuće što ćete imati i previše echoesa. Ja sam se čak uhvatio par puta da uvijek idem na iste echoese, iako su postojali neki drugi koji bi možda bolje odgovarali u navedenoj situaciji.

Koncept echoesa je stvarno zabavan i dozvoljavao mi je tonu različitih načina da riješim sve zagonetke te porazim neprijatelje na svom putu.

Osim samih echoesa, postoji tu i par drugih mehanika za istraživanje i borbu. Uz pomoć tipke R možete se okrenuti sa svojim plaštem te tako napasti protivnika, a pritiskom tipke gore na D-padu prelazite u borbeni način. Zapravo je taj borbeni način preslika igranja s Linkom, jer ćete dobiti mogućnosti poput vitlanja mačem te ispaljivanja strijela. Važno za napomenuti je da ne možete biti neograničeno u borbenom modu, budući da isti koristi bar koji ima određenu količinu trajanja te se ponovno puni skupljanjem plavih fragmenata.

Nekako mi je ova mogućnost uvijek bila u drugom planu te sam primarno ratovao stvaranjem drugih neprijatelja. Jedina prilika gdje bih stvarno koristio ovu mogućnost bile su boss borbe koje su znale podignuti razinu izazovnosti. No izvan tih borbi, moram priznati da sam sve igrao na nekom autopilotu te se nisam previše namučio oko bilo koje borbe. Često sam se čak uhvatio kako nešto grickam sa strane dok moja čudovišta rade havariju po mapi te se rješavaju neprijatelja.

Moram priznati da sam sve igrao na nekom autopilotu te se nisam previše namučio oko bilo koje borbe.

Nova Zelda ipak sjaji kad su u pitanju zagonetke čije rješavanje treba učiniti zabavnim. Poneke traže korištenje specifičnih echoesa za prelazak, no većina njih mi je zapravo dala odriješene ruke u načinu pristupa. Bio da sam gradio most od kreveta za prelazak na nedostupna mjesta ili koristio vazu koju bi razbio u daljini te tako odvukao neprijatelje od svoje idealne putanje. Osim samog kreiranja echoesa, uz pomoć Tria sam mogao i pomicati određene objekte pomoću tipke X.

Primjera radi, trebao sam zapaliti plamenik da otvorim vrata, no on se nalazio iza rešetaka i izvan Zeldinog vidnog polja. Da riješim tu situaciju, najprije sam pomaknuo plamenik s tipkom R da ga Zelda vidi, iako nije mogla do njega od rešetki. Nakon toga sam ispred rešetki bacio vatreno čudovište, uzeo strijelu i naciljao prema plameniku preko čudovišta. Strijela dok je putovala se zapalila od čudovišta te u dodiru s plamenikom aktivirala mehanizam za otključavanje vrata.

Rješavanjem zagonetki otvarao sam nova područja, no usput sam znao natrčati i na poneku škrinju. Osim novičića (rupeesa), možete otkriti i razne sastojke koje kasnije možete iskoristit za kreiranje smoothie napitaka. A s vremena na vrijeme naišao sam i na razne odjevne dodatke koji su mi dali posebne mogućnosti poput bržeg plivanja, hodanja po propadajućem pijesku ili veće vjerojatnosti pronalaska srca ili novčića.

Od ostalih elemenata gameplaya, vrijedi spomenuti i prilično koristan sustav brzog putovanja između već otkrivenih lokacija. Igra se inače većinom vrti u nekom izometrijskom pogledu u stilu originalnih Zelda, no postoje određene dionice levela koje se izvode u totalnom 2D prikazu. Sadržajno gledano, igra će vam bez problema izvući nekih 20-ak sati, a osim toga postoji i pristojan broj sporednih misija te mini-igara, poput izrade napitaka ili skupljanja manga u određenom vremenskom intervalu.

Igra će vam bez problema izvući nekih 20-ak sati, a osim toga postoji i pristojan broj sporednih misija te mini-igara

Gledajući vizualni dio igre, može se primijetiti jasna posvećenost detaljima. Kad baciš ćup koji se razbije, neprijatelji u blizini će se stresti i malo odskočiti u stranu od prepada. A kada hodate pokraj ljudi, oni će vas ispratiti pogledom – valjda je i njima neobično vidjeti Zeldu u glavnoj ulozi. Likovi i neprijatelji su pogotovo dobro modelirani te izgledaju dosta zaigrano u ovom chibi stilu prikaza. Što se tiče ostalih elemenata grafike, vrijedi napomenuti da su i područja vizualno prilično različita jedna od drugih te se vrlo lako možete orijentirati na kojem dijelu mape se nalazite. Ono što me malo razočaralo je sama glazbena podloga. Iskreno rečeno, ovo je možda i prva Legend of Zelda iz koje mi u uhu nije ušla barem jedna pjesma koju bih mogao sada otpjevušiti bez da upalim igru.

Za kraj, valja spomenuti da se igra većinu vremena izvodi sasvim pristojno na prilično zastarjeloj konzoli, ali broj sličica po sekundi ipak zna opasti u određenim situacijama. To sam posebno primijetio kada bi se na ekranu nalazilo više neprijatelja, a ja bih usput proizveo par čudovišta na mome kraju. Nažalost, nije se puno toga promijenilo u odnosu na Link’s Awakening, a ova 2D igra nije toliko zahtjevna da bi se ovakve stvari smjele događati.

Kada smo već kod Link’s Awakeninga, teško je ne povući neke paralele između ove dvije igre. Iako je jedna obnova klasika s GameBoya, a druga potpuno novo iskustvo, njihov vizualni stil neodoljivo stvara dojam kao da je ovo nasljednik probuđenog Linka. I u odnosu na isti donosi neke zabavne nove mehanike te puno veću mapu za istraživanje s dodatnim sadržajem. Čitav koncept echoesa podigao je ljestvicu za 2D Legend of Zelda naslove te donio značajnu razinu inovativnosti. Šteta samo što je to usput mrvicu umrtvilo borbu.