Odgovorno tvrdim da je cipela jedan od najvažnijih ljudskih izuma! Kakva guma, struja, kvantno računalo ili brijač dlaka za nos. Cipela je zapravo naš prvi dokaz da smo napredovali kao vrsta. Ultimativni korak naprijed za evoluciju! Zamjena golih tabana finim materijalima koji nas štite od prljavštine, hladnoće i svih oštrih objekata na našem putu. S vezicama ili bez, sportske patike, mokasinke ili plastične “švabice” za more. Na vama je da izaberete specifikacije, boju i prošećete  se ponosno po svome kvartu. I upravo su cipele bile jedan od prvih prepoznatljivih odjevnih elemenata našeg Marija. Simboličan broj piksela u vrijeme NES-a je trebalo pametno utrošiti. I svi će se sjetiti Marijevog poznatog brka te kape. Ali uz sve to, tu je uvijek bio i par cipela. I upravo cipele čine prvu akciju koju sam mogao izabrati za vrijeme Mario & Luigi: Brothership tutorijala.

Klikom na ikonu cipele skočio sam na glavu protivnika i vidio brojke iznad neprijatelja, označavajući uspješno oduzimanje energije. No, nije mi bilo dovoljno samo izabrati napad. U pravom trenutku potrebno je ponovno pritisnuti tipku skoka nad glavom protivnika. Tom prilikom Mario bi se odbacio nazad do Luigija, a ja ponovno pritiskom tipke u pravom trenutku odbacio Marija nazad na protivnika i učinio duplu štetu.

Ako iz ovoga niste iščitali, Mario & Luigi je serijal RPG-ova s borbom na poteze, prilikom čega veliki utjecaj na borbu nosi i pravovremeni pritisak tipki. Borba traži vašu punu koncentraciju, kako za vrijeme napada, tako i u obrambenim segmentima. Jer uz pravilno pritiskanje tipke imao sam priliku potpuno izbjegnuti napad preskakanjem protivnika ili još bolje izvesti kontranapad skokom na njega.

Borba traži vašu punu koncentraciju, kako za vrijeme napada, tako i u obrambenim segmentima.

Tipka A služila mi je za skok s Marijom, dok sam tipku B koristio za skok s Luigijem. Protivnici su mi znali napasti samo jednog od braće, no postoje i napredniji napadi koji su ciljali obojicu. Na primjer, jedan od protivnika je znao vitlati širokim napadom koji bi krenuo s jednog dijela ekrana prema drugom, a ja sam u pravom trenutku morao sa svakim od braće preskočiti napad. Kao da preskačete uže u paru, prvo jedan pa drugi, hop po hop.

I sve gore navedeno je opis samo za napad i obranu skokom. Tu je i poznati čekić kojeg također možemo koristiti u napadačke te obrambene svrhe. A osim toga, u borbi postoje i specijalni Bros. napadi koji troše neku vrstu mane, ali će zauzvrat prouzročiti još veću havariju nad protivnicima. Sve ove opcije bile su dostupne i u prethodnim dijelovima serijala, no za osvježenje tu je i potpuno nova mehanika priključaka.

Zamislite priključke kao male bonuse koje možete lako uključiti prije ili tijekom borbe. Ima tu ofenzivnih priključaka poput dodatne eksplozije na tlu koja će ozlijediti okolne protivnike prilikom svakog napada ili dodavanje vatrenih mogućnosti vašem napadu. A ima tu i defanzivnih opcija poput lakše obrane od napada ili automatskog korištenja predmeta za zdravlje kada vam energija padne nisko.

E sad, fora je što navedene priključke možete koristiti samo određeni broj puta prije nego se istroše i potrebno ih je napuniti. Time me igra konstantno tjerala da isprobavam drugačije priključke te ih prilagodim trenutnim protivnicima. Posebno je interesantno da priključci znaju drastično olakšati igru. No, niste nijednog trenutka prisiljeni da morate koristiti bilo koji od njih, tako da si možete vrlo lako povećati izazovnost.

Borba je blesavo zabavna jer je od mene tražila konstantno prilagođavanje i aktivno sudjelovanje.

Borba je blesavo zabavna jer je od mene tražila konstantno prilagođavanje i aktivno sudjelovanje. Ako je protivnik bodljikavih leđa, znam da ne smijem skočiti na njega. Ako protivnik leti, nisam koristi Bros napade s oklopom, budući da se isti kreće po tlu. Posebno sam uživao u boss borbama, koje su osim dodatnog izazova uvijek donosile i jedan specijalni napad samo za tog bossa. Bilo da je potrebno bacati s kranom kutije na protivnika ili istog srušiti na leđa uz pomoć pritiska vode s obližnje pumpe.

Jedina veća zamjerka je zapravo dosta sporiji ulazak u borbu nakon što se zakačite s protivnikom na mapi. A jednako je i za izlazak iz borbe. Osjećaja sam da se to moglo puno lakše odraditi u stilu Chrono Triggera, gdje bi se samo kamera pokrenula i odmah prebacila na borbu. Izvan toga, s tehničkog aspekta igre nisam imao previše zamjerki niti osjetio neki značajniji par izvođenja igre.

Jedina veća zamjerka je zapravo dosta sporiji ulazak u borbu nakon što se zakačite s protivnikom na mapi.

Mario & Luigi, kao što biste i očekivali od većine RPG-ova, ima standardni sustav skupljanja iskustva, levelanja, promjene opreme te predmetima za ozdravljanje ili povećanje određenih statistika. No, Brothership se ne vrti samo oko tradicionalnih RPG elemenata, budući da je igra prožeta i drugim žanrovima, poput platformiranja, puzzle elemenata te metroidvania napredovanja kroz svijet.

Jednako kao i u borbi, na otvorenoj mapi sam skakao s A i B tipkama, dok sam X i Y tipke koristio za udarce čekićem. Osim toga, na desnoj gljivi sam mogao birati i posebne načine kretanja. Primjerice, Mario i Luigi su mogli izvesti svojevrsni helikopter potez s pomoću kojeg su mogli odletjeti na udaljene platforme inače nedostupne običnim skokom.

Drugi primjer je transformacija braće u oblik lopte, prilikom čega sam se mogao kretati po živom pijesku bez propadanja ili se koturati na šinama iznad tla. I tu zapravo i leži osnova metroidvania pristupa mapama, jer često ćete sresti sekcije koje na prvu nećete moći posjetiti dok ne otvorite novu akciju.

Moram pohvaliti i posebno maštovite puzzle sekcije. Ponekad su me natjerale na detaljnije promišljanje i znale su biti stvarno izazovne. Naravno, uvijek sam mogao tražiti dodatnu pomoć od okolnih likova na mapi, no ponos je jači bio od mene! Dobar dio puzzle elemenata svodio se s upravljanjem obojice braće na različitim lokacijama. Na primjer, Mario bi se popeo na uzvišenje da mi kao igrači imamo bolji pogled na mapu, a Luigi bi ostao kod prekidača koji bi otvarao i zatvarao različite prolaze.

Maštovite puzzle sekcije ponekad su me natjerale na detaljnije promišljanje i znale su biti stvarno izazovne.

Kada smo već kod prolaza, vrijeme je da spomenem i procjep koji je bacio našu braću u svijet Concordije. U pitanju je potpuno novi svijet, do sada neistražen u Super Mario franšizi, donoseći nam potpuno nove likove, neprijatelje i lokacije. Svijet Concordije prije je bio jedan ogromni kontinent usred kojeg se nalazio drvo Uni, no nepoznate sile su uništile drvo te uzrokovale cijepanje regije na brdo što manjih, što većih otoka.

Prilikom toga upoznajemo i Connie, članicu plemena Wattanist koji su zaduženi za brigu o drvetu. Connie je posadila novo Uni drvo na Shipshape Island – otok brodu s kojim ćemo ploviti kroz četiri velika mora, spajati razasute otoke s novim stablom te pokušati osvijetliti četiri velika svjetionika. Prilikom svega toga upoznao sam i brbljavu leteću svinju Snoutlet koja će većinu avanture provesti ispod Luigijeve kape te me svojim savjetima usmjeriti do sljedeće akcije.

Priča kao većina drugih priča iz svijeta Super Marija je puno više nošena zabavnim svijetom, šašavim humorom s Luigijem u prvom planu te dosta crno-bijelom podjelom likova. Uvodni koncept oko spajanja otoka je zanimljiv, no protivnici i njihov veliki skriveni plan su dosta dvodimenzionalni iz narativnog aspekta.

Sam način kretanja broda je dosta neobičan – nikada ne dobijemo potpunu kontrolu nad brodom, već se samo možemo prebacivati od jedne do druge morske struje koja će nam otvarati nove otoke. Jednom kada bih otkrio otok, prvo bih ga morao provjeriti dalekozorom, a nakon toga se i ispaliti na njega. Svaki otok tematski je drugačiji, što po pitanju vegetacije, neprijatelja, sporednih zadataka te glavne misije. Cilj svakog otoka je naravno povezivanje s brodom, nakon čega se otvara opcija za brzo putovanje između već otkrivenih otoka i broda.

Svaki otok tematski je drugačiji, što po pitanju vegetacije, neprijatelja, sporednih zadataka te glavne misije.

Moram posebno pohvaliti bogatu količinu sadržaja u Brothershipu. Osim glavne priče koja se može razvući na nekih 30-ak sati, tu je i brdo sporednih misija, poput skupljanja sprite bulbova, otkrivanje neobičnih hridi u moru, raznih mini igara te Challenges sekcije u meniju koja je zapravo neka vrsta trofeja. Nadam se da će Nintendo novim Switchem napokon uvesti neku vrstu trofeja, jer sve više i više njihovih igara ima slične mehanizme napretka. Pa dajte to više onda na razini konzole!

Vizualna strana igre je stvarno prekrasno odrađena. Sve izgleda kao iz neke super šarene dječje slikovnice, spremno da okrene novi list i vidite novu paletu boja. Likovi su blago ocrtani crnom linijom i stvaraju osjećaj da su spriteovi, iako su u pitanju 3D modeli. Jedini dio koji me znao izbaciti iz tog sanjarskog stanja jesu povremeni Mario i Luigi znakovi u prepoznatljivim crvenim i zelenim bojama na mapi. Kao da bi mi to ubilo malo imerzivnost svijeta – ipak su oni upali na novi svijet, no eto, taj svijet se savršeno potrudio da označi gdje da stanu ili udare čekićem.

Izuzev tih par mušica te mrvicu površne priče, Mario & Luigi: Brothership je stvarno potpuni paket. Svakog trenutka oduševljava novim sadržajem, vibrantnim novim otokom te zabavnom borbom. Igra jednostavno odiše nekom vibrom magičnog putovanja koje je falilo ove godine. Čak i ako niste ljubitelj borbe na poteze, interaktivnost tijekom borbe bi mogla promijeniti vaše mišljenje prema žanru.