Fina tema pajko, ajde da i ja napišem koju...
Kod avantura definitivno neki vizualni identitet koji paše s pričom koja mora biti simpatična ili epska, ili oboje. Humor je isto bitna stvar. Avanture su spore igre, humor me obično drži zainteresiranim više od neke epske priče i ozbiljno karakteriziranih likova.
Kod FPS, TPS igara mi je bitno da su brze, jako ovisne o skillu nekakvom. Jasno i fluidno ciljanje, savršen hitbox, takve stvari. A u smislu kretanja u takvim igrama - to je možda još i bitnije. Zato volim Quake, strafe jumpanje, rocket jumpanje - kad to naučiš raditi dobro prezabavno je igrat u takvom okruženju. U biti, ne volim previše kompliciranja, onaj đir - jednostavno za počet igrat, teško za savladat u potpunosti.
Strategije mi nisu jača strana. Ne u smislu da ih ne znam igrat ili ne razumijem, nego mi jednostavno ne leže previše kao igre. Doduše, godinu-dvije sam aktivno igrao Warcraft 3 u multiplayeru, a znao sam izgubiti prije sate i sate na Red Alertu i sličnim. Ne volim u principu ništa na poteze, fast-paced strategije sa skupljanjem resursa i građenjem zgrada iz kojih ispadaju jedinice, upgradeanjem istih - to mi rula. Povremeni tycoon tip strategije poput Tropico serijala mi isto paše, ali kod takvih igara preferiram više zajebantske stvari za opuštanje, nešto kao Rollercoaster Tycoon.
Kod sportskih igara ne zanima me uvijek vjernost simularanja sporta kao takvog, nego čisto mehanike igre, čak preferiram i arkadniji pristup. Sve je to ipak u službi zabave. Promatram obično način na koji su developeri smislili da će igrač savladavati te mehanike, iskorištavati ih u izgradnji svojeg stila igre itd. to mi je bitno, ako se igra previše trudi simulirati sport, nekad izgubim i volju za takvim stvarima, bude mi manje zabavno.
