*[Ovisno o tome sto kupujete, jel. Igre ili sta vec.]
Onak, recenzije. Bilo cega. Knjige, filma, igre, animea, mjuze, necije kite. Bilo cega.
Naslov i pitanje samo po sebi je mozda nekome ujebano samo po sebi.
Osobno, ja sam postao alergican na recenzije. Ne volim ih citati jer skidaju svu misticnost sa igara/filmova/animea ili cega vec.
Ne volim ih ni pisati bas previse.(da, hint da me vise ne pitate za pisanje recenzija.
)
Sve sto pisem uvijek pisem direktno iz glave i pustam misli da upravljaju prstima.
Ciljano pisanje necega mi nikad ne ide.
Ne znam jel to samo kod mene slucaj, ali kao klinjo sam imao srece uvijek random odabrati dobre stvari.
Recimo, kad sam dobio PS1 pred ohohoho godina, nisam bas poznavao puno ljudi koji ga imaju, niti sam imao net, niti sam kupovao ikakve casopise vezane uz to. U gradu sam znao za jedan shop u kojem su se mogle nabavit PS1 igre, i tako sam svako malo pa otisao vidjet cega ima.
Ono, kupnja bi se svela na moj ulazak u shop i:
Ja: "Dobar dan. Sta imate od Playstation igara?"
Prodavac: "Dobar dan." - bez rijeci izvadi 3 kutije ispod pulta, pune PS1 kopija.
I tak ja random cackam i odaberem par igara, platim neku sicu za njih, i halam.
Cisto da spomenem. Na tu metodu sam si uspio pribavit vecinu PS1 klasika.
Od MGS, Tekken 3, GT2 i inih "hitova" za koje su svi znali. Do Vagrant Story, Front Mission 3, Suikodena, Final Fantasy, Chrono Cross i jos puno ostalih igara koje sam sad lijen pisati.
Sami hitovi, igre koje su svugdje bile fenomenalno ocijenjene, samo sto ja nisam imao pojma o tome nicemu.
I igranje je bio gust.
Sjecam se da kad sam prvi put igrao MGS, izgubio sam osjecaj za vrijeme i zakasnio sam u skolu(8. razred, jebi ga.
).
Igre su "hvatale", imale svoju misticnost i opcenito ih je bio neopisiv gust igrati.
Normalno, vrijeme je prolazilo, plejka je krepucnula(laser, a sta drugo), i nabavljen je PC.
I krenulo se u srednju, jel.
Ali jos uvijek bez neta.
I tak, casopisi su bili sad nadohvat ruke, poceli su se kupovati na redovnoj bazi.
Normalno, slinilo se na najave PS2 i PC igara, pogotovo na prvi ZOE, koji je za mene bio igra nad igrama(TM) i kojeg, usput receno, ni do dana danasnjeg nisam jos odigrao.
I tako, pocele su se citat rece i najave, nabavljale su se igre & shit, i vrijeme je prolazilo.
Ali osjecaj pri igranju svih igara u tom razdoblju jednostavno nije bio isti kao prije.
U to vrijeme sam jednu noc sasvim slucajno oko ponoci upalio telku, random saltao po programima i naisao na najavu Neon Genesis Evangeliona. Animea, jel.
Recimo samo da je ta serija ostavila poveci trag na meni kao 14.-godisnjaku, i da nije bilo toga, nemam pojma kakav bi ispao danas.(mozda normalan?
).
Uglavnom, zahvaljujuci toj seriji sam postao dovoljno uporan i odlucan da se pocnem upucavat jednoj curi iz razreda u koju sam se zatreskao odmah prvi dan kad sam ju vidio. Ono, u pocetku je doslovno bilo slucajeva da me je slala u picku materinu & shit, ali na kraju je ipak uspjelo.
Zadnji razred srednje. Nabavio PS2 u meduvremenu, maturalna godina & shit. Vec 2. i pol godine u sretnoj vezi sa Arianom, onom istom curom koja me je slala u rodni kraj, jel.
2 mjeseca prije mature, subotnja vecer. Nije mi se dalo ici u grad sa Arianom, pa je pao dogovor da ona ode sa svojim curama.
Istu noc je poginula, udario ju je auto dok je prelazila cestu na putu doma.
Ne zelim u detalje, ali bio sam prilicno sjeban nakon toga.
Sve rutine su prestale & shit.
I nakon nekog vremena, prolazim gradom kraj istog onog shopa u kojem sam davno nabavljao PS1 igre.
Iz dosade i zbog cinjenice da sam jednostavno bio osoba bez cilja u zivotu u to vrijeme, udem unutra, i isti proces:
Ja: "Dobar dan. Sta imate od Playstation 2 igara?"
Prodavac: "Dobar dan." - vadi 3 kutije pune PS2 igara ispod pulta.
Ja random kopam medu igrama, i bez ikakvog razloga odaberem Shadow Hearts 2, o kojem nisam nista znao.
Tek nakon 2 mjeseca sam to poceo igrat.
Bez da ulazim u detalje, ta igra me je doslovno istrgnula iz kolotecine ocaja u kojoj sam u to vrijeme bio.
Oni koji su odigrali ce i sami skuzit zasto.
Prica igre je bila vrlo slicna onome sto sam ja prolazio u to vrijeme.
Imao sam isti onaj osjecaj kao i pred nekoliko godina, jos dok sam igrao PS1 igre.
Igra je bila misticna, prica je doslovno vukla dalje, likovi su bili prica za sebe.
Ono, jebemu, nisam planirao ovo sve napisat, ali jebi ga.
Mislim da ovo moze posluziti kao primjer oko teme.
Uglavnom, odonda ne obracam paznju na recenzije & shit, i biram prema svom gut feelingu.
Nesto malo sto saznam iz najava i inih informacija na netu mi je dovoljno za odluku o nabavljanju necega, ali recenzije opcenito izbjegavam.
Zahvaljujuci tome, imam dovoljno srece da ipak naletim na dragulje o kojima se ne zna i ne ocekuje puno.
The Witcher bi bio zadnji primjer toga.
What say yee?
Jeli vam potrebno sto vise informacija o necemu da bi ste se odlucili to nabaviti?
Makar i pod cijenu demistificiranja te stvari?
Makar je recenzent, uz sav trud da bude objektivan, ipak samo jedna pojedinacna osoba, sa svojom vlastitom osobnoscu, koja ima svoj vlastiti set predrasuda?
Anketa
