Igre koje te ubiju: pet načina na koje glavni likovi umiru u gamingu

---

SPOILER UPOZORENJE: Ovaj tekst otkriva bitne dijelove priče za igre kao što su The Last of Us: Part II, Red Dead Redemption 1 i 2, A Way Out, Telltale’s The Walking Dead Season 1, Assassin’s Creed 3, Mass Effect 3 i još nekih starijih naslova. Ako još niste upoznati s pričama tih igara, a planirate ih igrati, ne preporučujemo daljnje čitanje.

Jučer su gledatelji serije The Last of Us doživjeli sličan šok kao igrači koji su zaigrali drugi dio te priče. Doduše, mišljenja sam da je televizijskoj publici puno lakše prihvatiti umiranje glavnih likova. Na to su gledatelje istrenirale serije kao što su Lost, The Walking Dead, Game of Thrones, Fargo, Vikings i druge. Videoigre s druge strane imaju kompliciraniji odnos s ubojstvom glavnih likova. Što je zapravo interesantna stvar jer konstantno vidimo kako ti likovi umiru kad god našom greškom nastupi Game Over.

Većinu vremena smrt u igrama nije trajna niti finalna, a onda kad jest najčešće to označava i kraj same priče. Rijetke su igre koje koristile trajnu smrt protagonista kao instrument priče jer se igrači puno više vežu za glavne likove nego obični gledatelji. Na kraju krajeva, to su likovi s kojima ostvarujemo poveznicu kroz izravno upravljanje i donošenje odluka za njih.

Osobno sam u relativno ranoj dobi razvio zanimanje za igre koje su bile toliko odvažne da ubiju svoje protagoniste. Kao 10-godišnjak sam znao zasuziti na kraj filma Terminator 2: Sudnji dan i bilo mi je neobično kako u igrama nema sličnih završetaka. Tijekom devedesetih je svaka igra koju sam odigrao završavala po principu „sve je dobro što se dobro svrši”. Još bi mi se kao igraču čestitalo što sam došao do kraja priče. Zato sam valjda kao 12-godišnjak ostao iznenađen kad je tadašnji Dino Crisis 2 ubio jednog od svojih protagonista. Bila mi je to zanimljiva odluka koja je duboko utjecala na moje doživljavanje priča u igrama.

U novije vrijeme narastao je broj tih igara koje se nisu libile trajnog otpisivanja protagonista. Pojavile su se čak i narativne avanture koje odlučivanje o egzistenciji protagonista prepuštaju samom igraču. Pomislio sam zato da smo postali dovoljno naviknuti na umiranje glavnih likova da nas ništa više ne može izbaciti iz takta. No onda su se dogodili Joel, Abby i famozna palica za golf.

Reakcije igrača na tu smrt bile su burnije nego na ijednu drugu smrt likova u igrama. I premda je ekipa Naughty Doga kod igrača time izvukla upravo one osjećaje koje je željela postići, Joelova smrt i dan danas ostaje vrlo kontroverzna tema. Često se može čuti argument: “Nije što je umro, nego kako je umro.” Mene je to navelo da malo razmislim o praksama narativnog usmrćivanja protagonista u igrama, a nekakvom osobnom analizom grupirao bi ih u sljedećih pet kategorija.

Lažna smrt

Ovakvo umiranje glavnih likova je vrlo često korišten trik za stvaranje umjetne drame i držanje igrača u napetosti. Jedan od najranijih primjera ove taktike koji pamtim bio bi Tomb Raider: The Last Revelation koji u svojoj završnici zatrpa Laru Croft u egipatskim ruševinama. U Tomb Raider Chroniclesu vidimo njezin sprovod dok joj se suradnici prisjećaju njezinih prijašnjih avantura. Međutim, već je na kraju te igre otkriveno kako je Lara nekim čudom ipak preživjela.

Brojni drugi serijali također su na razne načine insinuirali smrt svojih protagonista. Prilikom najave Metal Gear Solida 4 gledali smo starog Snakea kako se priprema izvršiti suicid. Međutim, ispostavilo se da je sve to bilo iscenirano. Na kraju krajeva, u Metal Gear Solidu 3 smo i sami iscenirali smrt glavnog lika.

Pod format lažne smrti također možemo svrstati igre koje ubiju svoje protagoniste da bi im potom podarili vječno postojanje „s druge strane” ili ih naknadno vratili kroz putovanje vremenom. Na kraju krajeva, često likovi lažiraju vlastitu smrt kako bi si riješili neki problem u životu – npr. Agent 47 u Hitman: Blood Moneyu. Zovite hitnu pomoć – ali ne za njega!

Potencijalna smrt

Ovo se usmrćivanje likova počelo sve češće koristiti pojavom narativnih avantura kao što su Heavy Rain, Until Dawn i druge. Princip ovog formata je da glavni i igrivi likovi mogu umrijeti unutar priče, ali i ne moraju. U priči obično imamo određene trenutke kad se to može dogoditi, ali je na igraču da svojim potezima izbjegne taj scenarij.

Alternativno, igrač u formatu potencijalne smrti ima mogućnost samostalno skratiti egzistenciju svojim likovima, što je validan način krojenja nekih priča. Primjerice, u igrama The Dark Anthology serijala možete prouzročiti smrt svojih likova ne samo greškom, nego i namjerom. Netko će reći kako je to ružna stvar, ali igre su tu da nas zabave, a zabavno je vidjeti kako će narativni pješčanik reagirati na naše poteze unutar igre.

Premda se ovaj format usmrćivanja likova povezuje uz režirane priče, njegov potencijalno najstariji i najpopularniji primjer zapravo pripada skroz drugačijoj igri. Simulacijski serijal igara The Sims u startu je imao način kako uzrokovati potencijalnu smrt protagonista – staviš ga u bazen i makneš mu ljestve za izlaženje iz bazena. Ok, ta fora ne funkcionira u novijim igrama, ali i dalje možete biti grozni prema svom virtualnom čovječuljku te ga postaviti u prostoriju bez izlaznih vrata.

Herojska smrt

Ovo je valjda najčešće korišteni način usmrćivanja likova. Brojne igre kao ultimativni čin herojstva predstavljaju žrtvovanje za cilj veći od samog protagonista. Spašavanje čovječanstva žrtvovanjem Sheparda u Mass Effectu 3 ili Desmonda Milesa u Assassin’s Creedu 3 samo su neki od primjera tog formata. Koristi se kako bi naglasio hrabrost i nesebičnost kao odlike junaka.

Osobno mi ovakve smrti u igrama djeluju klišeizirano jer kad iskusite nekoliko primjera, sljedeći je obično vrlo predvidiv. Često se ovo koristi i kao način zaključivanja priče s ciljem da se otvori prilika za nova poglavlja s nekim drugim likovima.

Također vrijedi spomenuti da herojsko žrtvovanje ne mora biti vezano isključivo za smrt – može obuhvaćati i sudbinu za koju će neki reći da je gora od smrti. Čest je slučaj da se protagonist usred svog herojskog puta transformira i odbaci dio svoje ljudskosti. Tu opciju npr. imate u Baldur’s Gateu 3, a kod režiranih priča meni su ostale u sjećanju kiborške transformacije u igrama C-12: Final Resistance i Quake 4.

Predosjećena smrt

Meni osobno najdraži narativni način usmrćivanja glavnih likova. U nekim igrama i pričama likovi naslućuju kako im kraj stiže. Možda su previše vremena proveli izazivajući smrt, a možda nisu likovi kojima odgovara herojsko žrtvovanje za tuđu dobrobit. Jedan od najranijih primjera predosjećene smrti bilo bi ubojstvo Tommyja Angela iz prve Mafije. Po njegovom vlastitom priznanju, bio je svjestan da je vodio život koji ga je u konačnici koštao glave. I premda je u originalnoj igri Tommy bio iznenađen pred sam atentat, prerada je napravila odličnu stvar te se na Tommyjevom licu vidjelo da zna što ga čeka.

Često se ovaj tip narativnog eliminiranja protagonista kombinira s herojskim činom, ali obično na skromnijoj razini. Idealni primjeri za to su obje Red Dead Redemption igre, gdje se Arthur Morgan i John Marston svojim djelima nastoje iskupiti za život odmetništva. Arthur je sa svojom dijagnozom svjestan da mu život neće završiti onako kako je planirao, kako mu kašalj postaje sve glasniji, tako mu se pojavljuje i strah od smrti. Međutim, kroz razgovore s drugima shvaća da to nije strah od nepostojanja već strah da za života nije učinio dovoljno značajnih djela. Originalni Red Dead Redemption svoju je predosjećenu smrt čak pretvorio u doslovne misije kroz lik nadnaravnog „računovođe” koji proriče mjesto smrti Johna Marstona.

E sad, diskutabilno je pripada li ovoj kategoriji kontroverzna smrt Joela Millera koju sam spominjao na početku teksta. Postoje različite interpretacije je li Joel na kraju prve igre učinio ispravnu stvar spasivši Ellie od smrti i zakinuvši čovječanstvo za potencijalni lijek od infekcije kordicepsom. Ovisno o tom tumačenju vjerojatno ćete kategorizirati Joelovu smrt u ovu kategoriju ili u sljedeću.

Po mom mišljenju, Joel je bio svjestan da će ga njegov čin istrebljivanja Firefliesa kad-tad sustići. U igri mu Abby ne mora otkrivati tko je; čim mu kaže: “Pogodi”, Joel zna o čemu je riječ. Nije zainteresiran za nikakva ispitivanja niti namjerava nuditi ikakva opravdanja za svoj čin. “Izrecitiraj što si pripremila i ajmo to završiti.” – kaže Joel, potpuno svjestan kazne koja mu slijedi.

Ako pak smatrate da je Joel učinio ispravnu stvar, njegova smrt vam je kulminacija tragičnosti njegovog lika – čovjeka kojega je svijet dvaput kaznio za njegovu namjeru da bude brižan otac i zaštitnik.

Tragična smrt

Peta kategorija smrti glavnih likova u igrama je vjerojatno najrjeđa, do te razine da u nju ne bih svrstao ni Joelovu tragediju. Da bih objasnio zašto tako mislim, potrebno je povući izravnu usporedbu s drugom očinskom figurom – likom Leeja Everetta iz Telltaleove igre The Walking Dead.

Za mene je smrt Leeja tragična jer on nije ništa svjesno skrivio da bi zaslužio svoju sudbinu. Iako su njegove odluke drugima prouzročile probleme, u vrijeme donošenja tih odluka Lee nije mogao znati čini li lošu stvar. Igraču je čak ostavljena odluka hoće li podržati uzimanje tuđih stvari ili u tome neće sudjelovati. A čak i ako Lee ukrade tuđe stvari, na kraju dana ih je ukrao od osobe koja je u stanju manipulirati s Clementine u namjeri da ju otme kako bi nadomjestila gubitak drugog djeteta.

Lee prima ugriz zombija u nesretnom slučaju, pokušava se spasiti amputiranjem vlastite ruke, ali ne uspijeva. Po meni je Lee definicija tragičnog lika koji stradava ne zbog vlastite krivnje, nego zbog nesreće. Njegova smrt također je jedan od narativnih vrhunaca čitavog medija videoigara. Jednom kad glavni lik u igrama umre, priču nastavlja drugi. No, ta “predaja štafete” u The Walking Deadu nije standardna. Lee pred smrt ostavlja jedan savjet za Clementine, savjet koji se prenosi u sljedeću igru i kojega Clementine spominje u prisjećanju na Leeja. “Keep your hair short” s razlogom je jedan od kultnih citata u svijetu videoigara.

Zašto je tip tragične smrti protagonista najrjeđi u svijetu videoigara? Vjerojatno zato što ga je najteže izvesti. Zapravo je medij videoigara u suprotnosti s definicijom tragičnoga. Dok god igrač ima kontrolu nad igrom, teško je režirati nesretne slučajeve koji prethode tragediji. U tom pogledu je The Walking Dead zapravo bliže interaktivnoj seriji, a manje klasičnoj igri.

Unatoč tome, različiti formati smrtnog ishoda protagonista u igrama u najvećem broju slučajeva ispunjavaju svoju svrhu te emotivno dotiču igrače. Razlike u emocionalnoj dubini i značaju tek su nijanse između pet kategorija koje smo naveli u ovome tekstu.