Jeste li ikada igrali… serijal Just Cause?

---

Dan prije nego li je nastupila jesen davne 2006., nastupila je i diktatura u fiktivnoj južnoameričkoj državi San Esperito. Rico Rodriguez, agent porijeklom iz Meksika s američkim ‘igračkama’, doslovno je skočio na to šareno otočje koje je bujalo džunglama i prašumama. Već po uvodnom otvaranju igre, osjećate da otok zove samo na vas – ljetna sparina isijava iz mora, a naizgled opuštajuće guštanje na plaži odmah se pretvara u kaotični pokolj. Kaotičnost, odnosno kaos, ključni je pojam zbog kojeg je serijal Just Cause izgradio identitet u kasnijim nastavcima.

Salvador Mendoza bio je diktator kojeg ste trebali svrgnuti u ulozi Rica. Ako vam ovo ime ne zvuči poznato, nema veze – ne sjećamo ga se ni mi, a vjerojatno ni Avalanche Studios koji je svoju egzotičnu avanturu htio učiniti zabavnom, a ne tobože nekakvom dubokoumnom pričom koja pak smrdi na ustajalu jesensku lokvu. Da, malo je toga u Just Causeu imalo smisla, ali ono što je imalo, bila je fluidnost kretanja i razaranja svega oko sebe, pa makar uz poneki (čitaj: skoro svaki) prekršeni zakon fizike. A što nam je više i trebalo u prašumi u kojoj ne postoje komarci?

JEDNA KUKA I EKSPLOZIVNA BUKA

Ispada da nam je trebala samo kuka kojom se Rico poput Spidermana mogao hvatati za vozila i svaki komad mape od preko tisuću četvornih kilometara, a svakim sljedećim nastavkom njena masivnost nije se previše mijenjala. U kombinaciji s kukom koristili ste padobran i često vam vozila ne bi niti trebala – uz malo prakse njihali biste se tim džunglama velikom brzinom kao pravi majmun, a majmunarija ne bi nedostajalo ni u neprijateljskim bazama čija ste postrojenja s guštom slali u zrak (a u četvorci i doslovno).

Da je prvi Just Cause imao potencijala, bilo je vidljivo odmah. U vrijeme dok svaka druga igra na tržištu još uvijek nije očajno pokušavala plasirati otvoreni svijet pod bilo što, Just Cause se uz još neke ušetao kao pravo osvježenje koje je pokušalo zaprijetiti dominaciji GTA naslova, a koji su se već bili udomaćili u 3D okruženju. Međutim, kad je 2010. izašla dvojka, i kad je Ricova kuka u svakom smislu dobila pravi zamah – dogodilo mi se to da mi je Just Cause 2 na PS3 bila jedna od prvih igara u kojoj sam osvojio platinasti trofej. Najbolje od svega bilo je to da nisam uopće ni bio lovac na trofeje, ali mi je igra bila toliko zabavna da sam joj se svake godine iznova vraćao, da bih nakon 3-4 godine shvatio da sam već toliko blizu stopostutnom prelasku, da bi bilo šteta ne zgrabiti i tu platinu.

Tako je i bilo. Sa svakom osvojenom egzotičnom lokacijom, porušenom bazom i vijorenjem, nisam ni u jednom trenutku osjetio zamor i dosadno ponavljanje jednih te istih radnji, a što često bude problem prilikom skupljanja rijetkih trofeja, odnosno grindanja u većini sandbox naslova. Često duže traganje za zadnjom uništivom strukturom, a koja bi mi često bila pred nosom, znalo je biti naporno, ali nekad vam živciranje u Just Causeu 2 jednostavno treba da biste bili spremniji na živciranje u pravom životu.

Da, Just Cause 2 naučio me da postoji i pozitivno živciranje. Iako su sporedne misije često bile repetitivne, „kukanje“ do njih bilo je svaki put drugačije, a nerijetko bi i spontani bug napravio igru simpatičnijom nego da ga u tom trenu nije bilo (za razliku od novopečene GTA trilogije).

Živciranje u Just Cause nekad vam treba da biste bili manje živčani u pravom životu.

Ako bih Just Cause ikad trebao usporediti s GTA serijalom, što nekim čudom upravo jesam, uvijek bih odabrao Just Cause. Iako će mnogi od vas reći da uspoređujem kruške i jabuke, Ricov apetit za kaosom naprosto je utkan u njegov DNA, i Avalanche je sa Square Enixom to vrlo dobro znao. U posljednja dva nastavka čak sam po nekim dijalozima likova mogao primijetiti da se developeri, onako suptilno, svjesno sprdaju sa svojom pričom – odnosno, ne boje se priznati da su im kuke i eksplozije na prvom, a sve ostalo na drugom mjestu. A kad smo već kod voća, Just Cause opisao bih još kao ananas unutar čije se kore loše priče i bugova, krije nektar najslađih eksplozija.

NIKAD PREŽALJENI MULTIPLAYER

Da nisam jedini u toj opčinjenosti, potvrdili su i igrači pri čemu je originalni Just Cause u prve tri godine prodan u preko milijun primjeraka. Iako je kuka u originalu bila podosta nespretna i zapravo se mogla koristiti samo za hvatanje za vozila, to nije obeshrabrilo drugi Just Cause da, osim klasične revolucije svrgavanja novog diktatora, napravi i revoluciju u tome kako igrač doživljava kretanje zrakom u masivnom svijetu. Zbog svega toga rodio se i nesuđeni multiplayer mod, nesuđeni za developere, s obzirom da su se za njegovu realizaciju pobrinuli modderi.

Igrači na PC-u tako su mogli dijeliti smijeh (zbog bugova) i radost (zbog eksplozija). Ja sam nažalost samo gledao, a nikad zaigrao njegovu mrežnu komponentu, premda je ista naknadno od Avalanchea prihvaćena kao službeni dodatak. Iako je gledanje drugih kako igraju Just Cause 2 multiplayer bilo sasvim zadovoljavajuće, uvijek će mi biti žao što nisam isprobao cijelu stvar kad je bila aktualna. Al hajde, mislim si, ipak sam bio dovoljno mlad i s dovoljno vremena da ugrabim bar platinasti trofej (kad konzolaši već nisu mogli uživati u modovima).

PROKLETSTVO JEDNE GENERACIJE

Nešto slično po pitanju multiplayera dogodilo se i s trećim Just Causeom, no ovdje je ipak prevladao novitet wingsuita kao novog dodatka za kretanje po mapi. Brzina kretanja padobranom pritom se smanjila, ali ste mogli ostati duže u zraku i preciznije pucati po neprijateljima. Kuka je procvala s par novih modifikacija, odnosno mogli ste ih koristiti više istovremeno te povlačiti predmete i druge strukture. Just Cause 3 bio je ujedno i prvi koji je unutar iste generacije dobio još jedan nastavak, a što osobno smatram lošim potezom.

Samo tri godine razlike bile su između izlaska trećeg i četvrtog nastavka, što je bio najkraći razmak otkako serijal postoji. Što su još Avalanche Studios i Square Enix mogli ubaciti a da hype za ubrzanim Just Causeom 4 bude opravdan? Osim novih vremenskih uvjeta, uglađenije mehanike kretanja, ali i još dodataka za kuku, činilo se da Rico nema pretjeranog razloga za slavlje. Štoviše, niti zajednica moddera nije se potrudila napraviti multiplayer, a što dovoljno govori samo za sebe. Igra nije impresionirala niti grafičkim prikazom na kakve su fanovi bili navikli, a osvajanje regija, jedna od korijenskih značajka serijala, pojednostavljena je do te mjere da je izgubila svoj smisao.

Kvalitetom gledajući, Just Cause je svojim mehanikama kretanja i razaranja u svakom nastavku napredovao, no u sve skromnijim razmjerima. Premda su glazba i glasovna gluma u Ricovom svijetu bitni kao i prolaznici u tom istom svijetu, ne mogu ne primijetiti da je prvi Just Cause imao daleko najbolju glazbu, a Ricovog mentora Toma Sheldona utjelovio je Richard McGonagle, čovjek koji se samo godinu kasnije svijetu predstavio kao Sully u prvom Unchartedu.

U ovom trenutku nema informacija o tome hoćemo li vidjeti Just Cause 5, no bilo bi šteta da Avalancheov najpoznatiji serijal ostane na blagoj padini, a za koju još uvijek ima dovoljno vremena da se prikvači kukom prema tropskom raju, po kojem serijal i pamtimo.