Metro Exodus je bezobrazno hrabra pucačina koja kažnjava igrača za ubijanje

SLIJEDE VELIKI SPOILERI ZA METRO EXODUS!

Dakle, Metro Exodus ima dva različita završetka. Može ih se slobodno nazvati dobar i loš kraj, iako oba dostojno zaključuju priču same igre. Koji će kraj igrač dobiti ovisi o njegovom stilu igranja. U svakom poglavlju igrač svojim akcijama može utjecati na sudbinu nekoliko likova, a na kraju se ispostavi da to izravno utječe i na sudbinu glavnog lika, Artyoma. Konkretno, ako ubijate ljudske protivnike koje ne morate nužno ubiti, zauzvrat ćete ostati bez nekoliko suboraca, a upravo su oni ključni na kraju, kada se Artyom bori za život i potrebna mu je što veća količina krvi, odnosno treba mu što više suboraca koji će donirati svoju krv.

Bilo bi interesantno vidjeti koliki će postotak igrača dobiti kraj u kojemu Artyom umire, odnosno tužan završetak igre. S obzirom na činjenicu da je Metro Exodus prije svega pucačina iz prvog lica, velike su šanse da će taj završetak prevladati. Iskreno mislim da je to dobra stvar jer se takvo što ne viđa često u drugim pucačinama. Takve igre obično nemaju neki sustav karme zbog kojega igrač dobiva ono što je zaslužio. Far Cry 5 pokušao je izvesti nešto slično prošle godine, ali u toj mi je priči kraj bio frustrirajuće uvredljiv jer igrač ni u čemu nije imao izbor do samog završetka, a onda je priča završila isto bez obzira na njegov odabir.

Metro ima skroz drugačiju situaciju u kojoj je igrač odgovoran za ono što mu se dogodi na kraju. Jako mi se sviđa ideja da u jednoj pucačini osnova gameplaya – pucanje i ubijanje – na kraju bude „kažnjeno“. Mislim, shvatite to uvjetno – ne kažnjava Metro Exodus igrača time da mu kaže kako nije igrao dobro. Umjesto toga kazna je suptilna kroz poruku – mogao si igrati i drugačije.

Naime, daleko od toga da Exodus želi biti pucačina u kojoj nema ubijanja. Kazna za ubijanje odnosi se samo na one dijelove igre u kojima ubijanje nije izričito potrebno. Primjerice, u trećem poglavlju Artyom nailazi na grupu „odrasle djece“, kako ih naziva. Radi se tu o nekakvim izviđačima koji su nuklearnu apokalipsu dočekali u prirodi, a bez pravog odgoja i nadzora postali su nasilni prema svima izvan svog plemena. Igra u ovom slučaju poručuje kako ti protivnici nisu u potpunosti loši ljudi. Da, pucat će na vas kad vas vide, ali pod okolnostima kakve vladaju u post-apokalipsi, vi ste stranac i neprijatelj koji dolazi na njihov teritorij.

Igranje bez ubijanja pojedinih neprijatelja poprilično je izazovno jer uključuje šuljanje, skrivanje i ošamućivanje neprijatelja. Koliko mi je poznato, neprijatelja se ne može onesvijestiti na daljinu (možda sam u krivu, ali ja nisam našao načina), a još je veća prepreka što neprijatelja bez svijesti ne možete sakriti. Samim time, morate paziti još i na to gdje ćete ga zaskočiti.

Naravno, igra nije toliko ograničavajuća da vam ne daje priliku za rešetanje neprijatelja. Mutanata ima sasvim dovoljno i njih slobodno možete puniti olovom. Neki dijelovi igre dizajnirani su baš tako da imate „zeleno svjetlo“ za ubijanje kanibala i ostalih „nepopravljivih“ neprijatelja. Drugim riječima, nije da igrač koji želi napucavanje u Metro Exodusu ispašta zbog odluke da ubijanje svih protivnika rezultira manje dobrim krajem.

Vjerujem da je odluka o „karma završetku“ donesena kako bi se potaknulo igrače na drugi prelazak. Kad bi većina igrača u prvom prelasku dobila bolji završetak u kojemu Artyom ne umre, za drugi prelazak nitko vjerojatno ne bi imao volje – jer zašto bi itko igru igrao ponovno samo da dobije lošiji kraj?

Ono što je pomalo nezgodno u cijeloj ovoj situaciji jest manjak informacija da igrač ubijanjem utječe na ishod same završnice. Naravno da nisam za to da na svakom ključnom izboru iskače poruka: „Clementine will remember that.“, ali ja negdje do sredine Metro Exodusa uopće nisam shvatio da sam svoje suborce mogao spasiti time što bih neprijatelje poslao u dubok san. Govorili su mi drugi likovi nešto u stilu – bilo bi super da te nitko ne vidi. I toga sam se držao, igrao sam stealth pristupom kad god sam mogao, no u tom stealth pristupu bilo je i tihog eliminiranja protivnika. Kad bi mi likovi poslije rekli nešto u stilu: „Šteta što to nije moglo proći bez krvoprolića“, bio sam zbunjen – pa nije me nitko vidio, nisam iza sebe ostavio masakr!?

S jedne strane, to bi i trebalo tako funkcionirati. Većinu situacija u stvarnom svijetu ne možemo gledati proračunato i nitko nam ne može reći: “Na kraju ćeš zaslužiti ovo ili ono zato što si nešto napravio ovako ili onako.” Postoji ona biblijska: „Tko na tebe kamenom, ti na njega kruhom.“ Postoji i ona: „Sve se vraća, sve se plaća.“ Međutim, te uzrečice najčešće se ne mogu staviti u kontekst videoigara jer u njima vrijede neka druga pravila. Stoga sam istinski iznenađen da je jedna pucačina poput Metro Exodusa izvela ovako odvažnu i neočekivanu stvar.