Bavi li se industrija videoigara prodajom duplih obećanja i guste magle?

---

Prošlog tjedna izašao je Street Fighter V, i premda smo mu već presudili kroz recenziju treba reći kako su sve recenzije na HCL-u autorske, što znači da stavovi izneseni u njima ne predstavljaju mišljenje cijelog HCL tima nego autora recenzije. To je sasvim ispravna stvar i drugačije ne bi trebalo ni biti. Sto ljudi – sto ćudi. Čovjek je mjerilo svih stvari, i tako to.

Napominjem to u slučaju Street Fightera V jer mu je udijeljena prilično visoka ocjena koju se može promatrati iz različitih perspektiva, te u kratkoročnom pogledu na tom jednom konkretnom slučaju biti u pravu s oba stajališta. S jedne strane SFV zaslužuje biti dobro ocjenjen ako u osnovi ima kvalitetan gameplay. S druge strane SFV zaslužuje osudu ako u osnovi nema kvantitetu sadržaja koji bi opravdao cijenu igre, ako ne sam po sebi onda u usporedbi s konkurentnim igrama.

Postoji, doduše, argument da je to manje bitna stavka ako će igra ubuduće dobivati besplatne nadogradnje, te da neće izlaziti u sto različitih izdanja i time zakidati i kažnjavati kupce. I to je ok argument – na kratko vrijeme. Gledajući širu sliku, postoje razlozi zašto je do ovoga došlo – zašto više nije dovoljno izbaciti punu igru, nego se mora eksperimentirati s early accessom, epizodnim formatom, mikrotransakcijama, DLC-ovima i ostalim pošastima industrije igara.

Ako se dovoljno dugo zagledate u ovu sliku, bit će vam jasnije za što ste dali 500 kuna.

Gledajući u širinu, osobno sam skloniji osudi prakse koja je sramežljivo počela prošle godine, a uzela maha sa Street Fighterom V. Zbog toga je i nastala ova kolumna kojoj nije cilj kritizirati tu igru nego trend kojim se ona vodi. Pa da krenem od početne misli u ovoj problematici…

Industrija videoigara spada pod tercijarni sektor gospodarstva. Smisao uslužne djelatnosti počiva na odnosu kupca i (pro)davatelja usluge, a taj odnos funkcionira na međusobnom povjerenju dvaju stranki. Iako se ne može reći da je u tom odnosu jedna stranka važnija od druge, može se reći da videoigre spadaju pod luksuznu uslugu, tj. robu. Videoigre vam ne trebaju da biste preživjeli, ne trebaju vam čak ni da biste se zabavili jer za zadovoljavanje te potrebe imate i niz drugih aktivnosti. U tom pogledu, kupac je u industriji videoigara potrebniji prodavaču nego prodavač kupcu. Drugim riječima, ovdje doista vrijedi fraza „Kupac je uvijek u pravu“ iliti „Kupac je kralj“.

Baš kako prodavač ima prava kojima štiti svoju odgovornost u kupoprodajnom procesu, tako i kupac ima univerzalna prava pri kupnji usluga ili proizvoda. Jedno od tih temeljnih prava jest informiranost – koliko nešto košta i što kupac TOČNO za tu cijenu dobiva. U slučaju Street Fightera V to mu je pravo narušeno. Na pakiranju igre nigdje nije navedeno da će igra većinu svog sadržaja dobiti naknadno. U slučaju digitalnih verzija to je negdje i navedeno, ali ne i posebno istaknuto.

Jedno od temeljnih prava kupca, pravo na informiranost o sadržaju proizvoda, u slučaju Street Fightera V je narušeno.

Ipak, to što je pravo kupca narušeno ne znači da je i prekršeno. Prodavatelj nije dužan informirati kupca o svim mogućim aspektima svoje usluge ili proizvoda da bi ovaj bio potpuno informiran. Ako vam, primjerice, netko daje uslugu servisiranja računala, ne mora vam u detalje objašnjavati kako će raditi čišćenje procesora, flashanje biosa i sl. Može vam to objasniti ako ga pitate, ili sami možete istražiti kako se to radi ako vas zanima. Slično je i s količinom sadržaja koji stiže uz igru. Ako vas zanimaju sitni detalji – koliko mapa, modova ili likova neka igra ima, koliko traje i sl. – to možete saznati na gaming portalima ili od proizvođača na društvenim mrežama.

Ma kakav early access, udri dupe na veselje!

No, bez obzira na to što pravo kupca nije prekršeno, kupnja poludovršene igre koja se ne označava kao takva je i dalje rizična kupnja. Zašto? Jednostavno – vi ste platili 500 kuna za ono što je dostupno, ne i za ono što u igri u ovom trenutku ne postoji. Ako to niste znali prije kupnje – krivi ste si sami; a ako ste znali pa ste svejedno kupili – kupili ste u prvom redu obećanje, ne sadržaj. U tome leži sva problematika ove priče. Industrija videoigara postaje industrija obećanja. I to duplih obećanja – prvo vam obećaju izlazak igre, a onda vam po izlasku poludovršene igre obećaju njezin dovršetak.

Moj problem s obećanjima je sljedeći. Ni tvorci igre ni izdavači iste NISU OBVEZNI dostaviti ono što vam je obećano. Niste vi s njima potpisali nikakav ugovor. Nisu oni svoja obećanja ovjerili kod javnog bilježnika. I nitko vam, prema tome, ne može garantirati da će taj naknadni sadržaj doista biti dodan u igru. Tu se razilazimo s tradicionalnim poimanjem kupoprodajnog procesa kada su u pitanju igre kao proizvodi. Jer vi ste proizvod kupili, a sve ostalo što bi s njime trebalo doći kao BONUS, nije nešto zbog čega biste se vi mogli pobuniti, podići tužbu protiv Capcoma i izvući odštetu ako taj bonus ne dobijete. Nisam stručnjak za pravo, ali i kao obični laik vidim da za to nema osnove.

Tko vam garantira da će obećani sadržaj za igru naknadno biti dostavljen ? To obećanje nije ovjereno kod javnog bilježnika.

Za kupca je to, dakle, rizična kupnja, ali za prodavatelja je ustaljeno rizično poslovanje. Razvoj i održavanje svake igre sa sobom nosi određeni rizik, veći ili manji, a svi tvorci igara i izdavači, od najmanjeg do najvećeg, jednako moraju strahovati od narušavanja povjerenja kupaca. Jer kao što smo već ustvrdili – kupac je u ovoj industriji kralj. Stoga nije izgledno da bi si jedna velika tvrtka poput Capcoma uopće smjela dopustiti da ne ispuni ono obećano; pa problem potencijalnog neispunjavanja obećanja u većini slučajeva nije *toliko* problematičan.

Međutim, čim ta obećanja krenu prema apstraktnom (a krenut će), ponovno imamo plodan teren za daljnje narušavanje povjerenja kupaca. Obećano je tako da će Street Fighter V dobiti Story Mode sredinom godine. E sad, hipotetski, da je u pitanju neka potpuno nova igra, za koju developeri ne znaju kako će ju igrači prihvatiti i što bi uopće od nje htjeli vidjeti kao dodatan sadržaj, to bi obećanje onda glasilo: „Ddatan sadržaj uslijedit će naknadno.“ Koliko dodatnog sadržaja, kakvog, i kada – to nisu dužni otkriti.

Fali sadržaja, ali ne i mase. Masa je mama.

Mislite da se nitko ne bi usudio povući takav potez? Ma dajte – pa to je standardna praksa kod Season Passa – prodaju se budući DLC paketi bez da kupac uopće zna što je sadržaj tih DLC paketa. A sad pazite ovo: što je Story Mode za SFV nego – besplatni DLC paket. Dakle, Season Pass je praktički shema koja bi se komotno mogla precrtati i na igru kao temeljni proizvod – prvo vam prodaju kostur igre po cijeni kakvu su nekada nosile kompletne, dovršene igre; daju vam neko apstraktno obećanje za dodatni sadržaj, a zatim po rezultatima prodaje sami diktiraju koliko će vam tog dodatnog sadržaja naknadno dostaviti. Ukoliko se igra dobro prodaje, dodatnog sadržaja je više. Ukoliko je prodaja slaba, dodatnog sadržaja je manje. Zamislite samo što bi to značilo za inače kvalitetne igre koje se ne mogu prodati u milijunskom broju primjeraka čisto zato jer nisu novi CoD ili AC. Ja se od takve pomisli naježim.

Možda vam zvuči kao nekakva teorija zavjere ili najcrnji mogući scenarij, ali opet ponavljam – igre su luksuz, a ne osnovno pravo čovjeka. Na igrama se zarađuje, a prema ovakvom modelu kreće se upravo iz tog razloga. Jedan od takvih razloga jest i rješavanje problema polovnih igara. Na američkom tržištu prodaja rabljenih igara još uvijek je veliki trn u oku izdavačkih kuća jer na toj prodaji novac ne zarađuju one nego trgovački lanci poput Gamestopa. Pokušavalo se tome doskočiti uvođenjem tzv. Online Passa tako da se polovnim igrama onemogući pristup mrežnom multiplayeru, no izdavači su se opekli na tome pa su počeli tražiti druge, manje nametne metode za suzbijanje preprodaje igara.

Lansiranje nedovršenih igara u prodaju je odgovor izdavačkih kuća na problem prodaje polovnih igara.

Ovaj model poludovršenih igara je upravo jedna od tih metoda. Time što igru u prodaju izbace nedovršenu, a ostatak sadržaja obećaju vam za neku budućnost, izdavači vas praktički savjetuju: „Nemojte prodavati igru koju ste kupili, zadržite ju jer za nju stiže još sadržaja!“. A što je manje polovnih kopija na tržištu, to je veća šansa da će potencijalni kupci kupiti igru u trgovini, od čega će zaradu ostvariti izdavač, a ne samo trgovački lanac.

Izdavači igara protiv trgovačkih lanaca, obračun, runda druga.

Sve u svemu, mutna posla, reklo bi se, ali tek smo zagazili u tu baru sa svega nekoliko kontroverznih igara. Budemo li gazili dublje, industrija igara mogla bi tonuti dublje. Ako vam je argument: nema šanse, pa toliki se novac vrti u njoj da potone; to je krivo promatranje. Nije novac u pitanju, u pitanju je povjerenje igrača u industriju videoigara. Kad se to povjerenje narušava duplim obećanjima i prodajom magle, stvarno se treba zapitati kamo to vodi. A nije da 1983. nismo vidjeli krah industrije, masivnu recesiju i pad prodaje igara od skoro 97% upravo iz razloga što su kupci izgubili povjerenje u izdavače koji su im servirali hrpu nedovršenih igara.

Ovo, naravno, nisam zamislio kao crnu prognozu zbog koje sad svi trebamo pasti u depresiju. Umjesto toga, ovo je pojašnjeno tumačenje situacije kojemu nije mjesto u recenziji Street Fightera V. Tumačenje da SFV nije loša igra zbog kvantitete svog sadržaja, ali je generalno loše za industriju u dugoročnom pogledu, i vas kao kupca, ako kupnjom takve igre u ovom trenutku svojim novcem podržite trend koji nije tu da bi išao vama na korist. A sjetite se – izdavač igara više treba vas nego vi njega. Ako već želite kupiti SFV, najbolje bi bilo da to učinite kad za njega bude dostupan i obećani sadržaj. Na taj način dobit ćete potpunu igru kao da ste ju čekali po dobrom starom modelu – dok ju Capcom dovrši, bez duplih obećanja.