Atomic Heart se prije izlaska po svim mjerilima činio kao skroz solidna igra. Već su rani traileri pokazali su kako bi se moglo raditi o iskustvu koje uspješno kombinira elemente hvaljenih igara kao što su Bioshock i noviji Wolfenstein. Površinski je igra na momente izgledala predobro da bi bila istinita i sada kada sam ju odigrao – mogu reći da je samo djelomično ispunila očekivanja. U globalu se svakako radi o dobroj igri, doduše pomalo preambicioznoj za svoje dobro.

Drug robotko

Priča Atomic Hearta smještena je u 1955 godinu. Doduše, radi se o alternativnoj povijesti gdje je Rusija prije početka Drugog svjetskog rata otkrila tvar po imenu polymer, koja joj je omogućila značajan tehnološki napredak. Ljudski životni vijek produžen je za stotinu godina, a stvari poput robota, letećih gradova i sličnih čudesa postale su realnost. Čitava radnja igre se odvija u postrojenju 3826, odnosno naprednoj tajnoj bazi smještenoj u planinama Kazakhstana, sačinjenoj od brojnih znanstvenih kompleksa, laboratorija i druge infrastrukture – ispod i iznad zemlje.

Postrojenje 3826 je po svim kriterijima dragulj sovjetske tehnološke moći. Upravo ovdje sovjeti razvijaju svoju najnoviju tehnologiju imena Kollektiv 2.0  koja bi u suštini omogućila ljudima da kontroliraju robote koristeći svoje misli. Zvuči kao recept za uspjeh. Što uopće može poći po zlu?

Stvari zapravo počinju vrlo mirno – plovidbom brodićem. Glavni lik, bojnik Sergey Nechaev, tijekom igre poznatiji pod skraćenicom “P3” na putu je svom šefu i voditelju postrojenja Dmitryu Sechenovu. Naravno, usred toga, mnogobrojni roboti u postrojenju prelaze u borbeni mod i praktički istrebljuju ljudsku populaciju. Na glavnom liku je da otkrije što, kako i zašto se to dogodilo te da spriječi da ta lokalna katastrofa ne postane globalna. Jer to bi bilo sramota.

Generalno, glavna priča nije ništa posebno i stvari su često relativno predvidljive – što zbog strukture, što zbog velikodušnih natuknica koje vam igra u svakom važnijem razgovoru servira. Bilo da se radi o povijesti glavnog lika, moralnom kompasu sporednih likova ili uopće o tome tko je u cijeloj priči glavni negativac. Velik je problem što sve informacije procesuiramo i saznajemo kroz oči pomalo tupastog, jednodimenzionalnog protagonista.

Unatoč zanimljivoj premisi glavna radnja Atomic Hearta uvelike je predvidljiva.

P3 je po pitanju osobnosti potpuno nekonzistentan. Njegovi pogledi na svijet, reakcije na stravične događaje i dijalog variraju iz minute u minute – gotovo kao da je njegovu osobnost kreiralo 20 različitih ljudi. Generalno imam osjećaj da nisu znali što točno žele postići s njim pa je na kraju ostao nesretan miks šaljivdžije, ozbiljnog vojnika i filozofa koji jednostavno ne idu skupa. Za razliku od mnogih drugih protagonista, a unatoč traumatičnim događajima, otkrićima i razgovorima sa sporednim likovima, na kraju igre ostaje totalno nepromijenjen u odnosu na njen početak.

Definitivno ne pomaže što su dijalozi i glasovna gluma, što glavnog, što sporednih likova na momente zaista loši, rekao bih čak – robotski. Ukratko, igrajući Atomic Heart nedugo nakon Forspokena, gotovo da sam se zaželio dobrih starih tihih protagonista. Kao i P3, dijalog je tu često nekonzistentan u smislu da jedan čas gura ultra ozbiljan narativ, a u drugom trenutku pokušava progurati nekakvu samosvijest o činjenici da se u globalu radi o pomalo blesavom konceptu koji ne treba shvatiti ozbiljno. Osim toga, do bitnog, rekao bih i ključnog dijaloga često dolazi u žaru intenzivne borbe što rezultira propuštanjem detalja bitnih za priču.

Atomic Heart smješten je u odlično realiziran svijet i spoznaje o istom su često zanimljivije od glavne priče.

Ono što Atomic Heart u velikoj mjeri spašava jest taj retro-futuristički svijet te njegova prezentacija. Od samog početka igra pred igrača baca neke divlje koncepte i tehnologije koje su tim zanimljivije jer su omotane u to sovjetsko ruho. Igra građenje svijeta shvaća vrlo ozbiljno i do te mjere ga detaljno razrađuje da imam osjećaj da sam posjetio stvarno mjesto.  Radi se o jednoj od rijetkih igara gdje su sekundarni izvori kao što su terminali ili zvučni zapisi često zanimljiviji od glavne priče, a sazna se tu zaista svašta – bilo o glavnim političkim akterima, tehnologijama ili robotima. Istražuju se tu neposredno i teme ljudske pohlepe, prisilne jednakosti, slobodne volje i koješta drugog što zna biti vrlo zanimljivo.

Sve i svašta

Atomic Heart pokušava žonglirati s više stvari unutar svog gameplaya. Kažem pokušava jer su neki segmenti igre izvedeni spretnije od drugih. U suštini se radi o pucačini iz prvog lica s RPG elementima. Igra se odvija u kombinaciji otvorenog svijeta i linearnih kompleksa/tamnica koji su razasuti njime. Unutar tih kompleksa imamo zdravi miks borbe protiv robota, rješavanja zagonetki i pronalaska nacrta i komponenti za crafting.

I iskreno, petlja gameplaya u tim linearnijim dijelovima bila mi je vrlo zabavna. Arsenal naoružanja je vrlo raznovrstan pa tu ima što klasičnih puški, pištolja i hladnog naoružanja, što nekih tehnološki naprednijih igračaka. Sve se može nadograditi u smislu poboljšanja statistika, dodavanja alternativnih napada ili elementalne municije, što će često i vizualno promijeniti dijelove oružja. Municija je relativno ograničen resurs što u pozitivnom smislu tjera da koristite više od jednog ili dva oružja u čitavom arsenalu.

Osnovna petlja napucavanja, riješavanja zagonetki i istraživanja linearnih levela je vrlo zabavna.

Povrh toga, P3 ima i nekoliko moći očito inspiriranih igrama kao što su Bioshock koje dodatno produbljuju i čine borbu zabavnijom. Stvari poput električnih napada, zamrzavanja protivnika, telekineze i još nekih čije ću otkrivanje prepustiti vama. Moći su zabavne za korištenje i jedino je šteta što nema tu nekog vau momenta u priči gdje ih morate osvojiti nego ih jednostavno otključate kroz meni. Njihov je značaj tako uvelike umanjen pa sam često i zaboravio da ih imam dok mi nije ponestalo mnogo efektivnije municije za omiljena oružja što je prava šteta.

Definitivni je plus što su neprijateljski nastrojeni roboti odlično zamišljeni i zanimljivi protivnici. Svaki od njih ima neku svoju specifičnost, bilo to način i brzina kretanja ili modalitet kojim će vas pokušati usmrtiti što borbu zna činiti  vrlo dinamičnom. Odlično je i što većina njih vrlo efektno reagira na udarce i pogotke od kojih svaki ostavi i svoj vizualni trag pa ih je zadovoljavajuće tamaniti do samog kraja igre. Boss protivnici su nešto spužvastiji po pitanju štete koje mogu popiti i iako nisu mehanički kompleksni, vizualno su poprilično zanimljivi i impozantni. Čak i borba se regularnim protivnicima često bude dio maštovitih sekvenci potpomognutih vizualno impresivnim lokacijama i odličnom glazbom.

Neprijateljski roboti su maštovito dizajnirani i uvelike pridonose dinamičnosti borbe.

Zagonetki ima dosta, naročito u prvom dijelu igre, ali su težinom taman pogođene i nisu pretjerano naporne. Skupljanje resursa je mehanički jednostavno jer samo valja usmjeriti visoko-tehnološku rukavicu u smjeru u kojem treba “posisati” resurse. Doduše, nadogradnje za oružja kasnije budu zaista gladne različitih resursa pa se najbolje fokusirati na nekoliko omiljenih.

Kad smo kod nadogradnji, one se kupuju na terminalima s kojima često u paru dolaze i točke za spremanje pozicije. Obično je potonje mehanika koja je tu da oteža igru, ali u Atomic Heartu nema pretjerano smisla jer igra sama po sebi nije teška. Tim gore što igra ima tek nekoliko slotova koji gaze jedni preko drugih automatski bez mogućnosti odabira u koji spremate poziciju. Zna to biti naročito nezgodno u slučaju bugova, rušenja ili svojevoljnog izlaska iz igre, a znači i da se nije moguće vratiti na neki specifičan dio igre koji god razlog za to imali.

E sad, nakon uvodnih nekoliko sati i prvog linearnog segmenta, igra se otvara i daje mogućnost istraživanja otvorenog svijeta. Da se razumijemo, igra u tim segmentima briljira po pitanju razine i gustoće detalja, vizualne prezentacije i potpunog uvlačenja igrača u svoj svijet. Međutim, taj otvoreni svijet donosi više problema nego koristi i očito je da igra s njime posrće pod težinom svojih ambicija.

Otvoreni svijet je u suštini samo jedan veliki, vizualno lijep ekran za učitavanje.

Mehanički gledano, otvoreni svijet me podsjetio na Halo: Infinite u smislu da se u njemu nema puno toga za raditi. Jedina isplativa aktivnost je zalazak u opcionalne bunkere u kojima se nalaze nadogradnje za oružja i vrijedni resursi. Nema tu ni pretjerane satisfakcije čišćenja baza od neprijatelja jer se oni često u 10 sekundi ponovno stvore i neumorno nastavljaju napadati. Tako su mehanike poput šuljanja većinom potpuno suvišne, a borba u otvorenom svijetu samo bezvezno trošenje municije.

Moguće je uskočiti u vozila kako bi se brže prevalile velike udaljenosti, no vožnja je kriminalno izvedena do te mjere da sam radije pješačio većinu vremena. Ne pomaže ni što je mapa totalno beskorisna jer ne poznaje mogućnost označavanja lokacija zbog čega je teško uopće procijeniti gdje treba ići ili koliko je nešto udaljeno. U suštini, otvoreni svijet je samo jedan veliki, vizualno lijep ekran za učitavanje između smislenijih misija smještenih u linearnije dijelove igre.

Čeljust do poda

Ono što sam već spomenuo je da Atomic Heart vizualno izgleda odlično – po pitanju grafičke razlučivosti, ali šireg umjetničkog stila. Igrin svijet i čitavo postrojenje 3826 pravo je artističko postignuće koje predstavlja savršenu reprezentaciju retrofuturističkog stila stvarajući imerzivno iskustvo u koje je vrlo lako utonuti. Bilo da se radi o lebdećim gradovima, naprednoj robotici, ogromnim kipovima ili pak običnim zgradama i vegetaciji, Igra jednostavno pršti od detalja i neke scene zaista ostavljaju bez daha. Ovo je definitivno jedna od onih igara koja zaslužuje imati punokrvni Photo Mode pa je njegov izostanak stvarno propuštena prilika.

Također je za pohvalu i glazbena podloga koju ovdje potpisuje nekoliko ruskih izvođača, ali i Doomov skladatelj Mick Gordon. Rezultat kolaboracije je šarolika kombinacija pjesama raznoraznih žanrova – od nabrijanog metala, elektronske glazbe ili skladbi koje zvuče kao da su izašle iz ruskog propagandnog filma. Glazba uvelike pridonosi općoj atmosferi, a u borbi uspješno podiže adrenalin i pomaže kod efektivnog tamanjenja neprijatelja.

U igri se jesam susreo s nekolicinom bugova kao što su bljeskanje tekstura, neučitavanje titlova, neresponzivnost menija i slično, ali generalno jako malo toga što bi utjecalo na iskustvo igranja. Pomaže i što je igra relativno dobro optimizirana i mislim da će na PC-ju biti lako postići glatke performanse na širokom spektru konfiguracija.

Atomsko srce

Kao što sam rekao u uvodu, Atomic Heart je u globalu dobra igra i ne dajte da vas itko uvjeri u suprotno. Ima tu dovoljno pozitivnog zbog čega se isplati uroniti u bogati svijet i u njemu potrošiti tih 15 do 20 sati. Osnovna petlja borbe, rješavanja zagonetki i istraživanja linearnijih segmenata igre dobro je pogođena i tu može definitivno stajati uz bok svojim uzorima.

Nakon Forspokena i Atomic Hearta ispast ću kao najveći mrzitelj igara otvorenog svijeta, ali to je daleko od istine. Otvoreni svjetovi su super za igre u kojima otvoreni svijet ima smisla, a kod Atomic Hearta to nije slučaj. Ipak, mogu reći da i nije fer sve igrine probleme svaliti na taj nesretni otvoreni svijet. Većina toga zapravo potiče od činjenice da se igra pokušava svidjeti svima. Ljubiteljima linearnijih i otvorenih igara, ljubiteljima ozbiljnih i neozbiljnih priča, ljubiteljima napucavanja, igranja moćima, šuljanja, vožnje, craftanja, lootanja – jednostavno pokušava biti previše toga odjednom. Dojma sam da bi igri značajno koristio veći fokus na samo dio navedenog što bi rezultiralo još kvalitetnijim konačnim proizvodom. Ovako, ostaje samo jedno solidno iskustvo koje ima tonu potencijala ostvariti svoju punu ambiciju u nekakvom nastavku, ako do njega ikada dođe.