Remedy Entertainment radi igre baš po mom guštu. Od Max Paynea, preko Alan Wakea pa sve do Quantum Breaka – igre im izgledaju dobro, imaju intrigantnu priču, a protagonist obično ima neku vrstu nadnaravne moći. Control je po tim kriterijima, tipična Remedy igra.

Zemlja čudesa

Čitava stvar započinje vrlo zbunjujuće, a ako ste pogledali Igorov uvod u igru znate i zašto. Glavna protagonistica Jesse Faden ulazi u naizgled praznu zgradu institucije po imenu Federal Berau of Control. Njeni motivi za dolazak u biro su isprva nepoznati, a unutarnji monolog joj je strukturiran kao da se obraća nekome, ili nečemu. Ne pomaže ni činjenica kako je prva osoba koju susreće domar koji ne samo da je čudan, već je i Finac, pa sve što govori nema nikakvog smisla.

Stvari nedugo zatim postanu vrlo jasnije, a priča postane mnogo pravocrtnija nego što uvod daje naslutiti. Spomenuti biro je institucija koja kao da je izašla iz epizode Dosje X-a. Oni su prvi na terenu kada se dogodi bilo kakav paranormalni incident koji obično za sobom ostavlja kojekakve objekte i artefakte koji na raznorazne načine utječu na svijet oko sebe.

Control je u pogledu priče kao da gledate epizodu Dosje X-a, a zanimljiv je od početka do kraja.

I sama zgrada u kojoj je biro smješten je jedan veliki paranormalni objekt koji konstantno mijenja svoj oblik, ali i omogućava pristup drugim dimenzijama. Jesse ubrzo otkriva kako je direktor biroa mrtav, a kako je upravo ona njegova nasljednica. Uloga je to za koju ju odabire misteriozni glavni odbor koji je u igri prezentiran kao naopaka crna piramida koja se nalazi u drugoj dimenziji.

Iako možda sve to zvuči vrlo zbunjujuće, vjerujte nije. Igra će vam jedan dobar dio nepoznanica razjasniti, barem u kontekstu svog svijeta. Jesse nije pretjerano zanimljiva, ali je intrigantana protagonistica s osobnim udjelom u priči koji se savršeno uklapa u krovni narativ.  Prezentacija istog je odrađena vrlo efektno, a napravljena je na način da ostavlja dojam stvarnog mjesta ispunjenog stvarnim ljudima.

Veliki dio razumijevanja događaja u igri ovisi o opcionalnom sadržaju, koji je u potpunosti isplativ.

U tom dijelu pomažu živopisni likovi koji će Jesse davati misije, ali i vrlo rado pojasniti događanja u svojoj domeni biroa. Uz to je moguće pronaći i čitavu hrpu dokumenta i videa s pravim glumcima koji, ne samo da razjasne određene aspekte igre, već i produbljuju karakterizaciju likova. Razbacani su po čitavoj igri, a moram priznati da mi je ovo prvi put da sam ih sa 100%-tnim zanimanjem sve htio pogledati i pročitati.

Unatoč tome što razjasne mnoge aspekte igrinog svijeta, aura misterija ne popušta od početka do kraja. To, ali i sve navedeno, često znači kako se Control po kvaliteti i strukturi priče uspješno dovodi uz bok kakvom dobrom mistery trileru koji se gleda u jednom dahu. Sam kraj nije nužno najsretnije razriješen, ali barem daje dobar razlog za neku vrstu endgame mehanike kojom vas pušta da još vremena provedete rješavajući sve sporedne i druge misije u birou.

Super direktor

Kao što sam rekao, Control dijeli DNA s prethodnim igrama proizašlim iz Remedy Entertainmenta, a to se naročito odnosi na Quantum Break. Ako ste zaigrali tu igru, osnova gameplaya je donekle slična, ali ju Control uspješno začinjava brojnim poboljšanjima.

Većina njih primarno izlazi iz činjenice kako Control nije strogo linearna igra, već daje jedan stupanj slobode u istraživanju različitih sektora unutar biroa. Poput neke Metroidvania igre, i ovdje je pristup dobrom dijelu lokacija uvjetovan napretkom u priči ili posjedovanjem neke vještine, ali jednom kada se otvore – često daje razlog za povratak.

Obično se i radi o isplativim aktivnostima koje ubijaju potencijalnu repeticiju poput otkrivanja dodatnih detalja o igrinom svijetu, pronalazak vrijednih resursa, ispunjavanje sporednih misija ili otključavanje dodatnih vještina.

Poput kakve Metroidvanie, Control dopušta slobodno istraživanje tek nakon otključavanja potrebne vještine.

Ono što razbija monotoniju istraživanja često hladnog i korporativnog biroa su brojni okršaji protiv zlom silom obuzetih agenata i kojekakvih čudnih bića. Već prilikom prvog susreta s istima je očito kako si je Remedy zaista dao truda da često filmski speklakularnu i zabavnu borbu iz prethodnih igara podigne na novu razinu.

Za veliki dio toga često je zaslužna uništivost i reaktivnost okoliša na ono što se u njima događa, a to postane evidentno već u prvom susretu s neprijateljima. Dovoljno je reći kako je gotovo sve što nije dio poda ili stropa često podložno dinamičnom pucanju, raspadanju i komadanju. Čak i dijelovi okoliša koji nisu uništivi daju neku vizualnu informaciju udarca ili pogotka metkom koja ostavlja dojam interaktivnosti.

Dinamičnost koja proizlazi iz uništivosti okoliša čini svaku borbu strahovito zabavnom.

Veliki broj okršaja će na kraju izgledati kao predvorje scena prvog Matrix filma, a spektakl samo raste širenjem Jesseinog iznimno zabavnog aresenala naoružanja i moći.  Ona je naime od prethodnog direktora naslijedila oružje koje je sposobno mijenjati svoj oblik u svojevrstan pištolj, sačmaricu, strojnicu, pa čak i snajper. Uz to, u tijeku igre otključa super moći poput telekineze s kojom može podizati predmete i bacati ih na protivnike, kratko lebdjeti u zraku i slično.

Povremena izazovnost proizlazi iz kaotičnosti borbe gdje je potrebno koristiti sve navedeno kako bi sačuvali živu glavu. Protivnici nisu pretjerano inteligentni ni raznovrsni, ali svojom brojnošću često tjeraju na nešto promišljeniji pristup. Igra favorizira brzo kretanje i pristupanje protivnicima iz neočekivanih kuteva, radije nego čučanje u zaklonu i skrivanje. Naročito jer se Jesseino zdravlje ne regenerira automatski nego ga je potrebno „skupiti“ od ubijenog protivnika.

Super moći su vrhunski odrađene, a zabavno ih je koristiti za eliminiranje glupih i brojnih neprijatelja.

Dobar dio njih će prilikom smrti također generirati resurse i modove za unaprijeđenje Jesseinog oružja, a iste je moguće pronaći i razbacane diljem igre. Pohvalna je činjenica kako su čak i neke super moći u igri potpuno opcionalne. Osim što stvara veoma značajan poticaj za istraživanje, sve navedeno daje stvaran osjećaj progresije i moći. Unaprijeđena Jesse tako na kraju igre postane neka sasvim druga zvjerka od naivne amaterke s njenog početka.

Postoji tu i poneki, ne tako izazovan boss protivnik. Obično su smješteni u arenama gdje pad u provaliju predstavlja veću prijetnju od njih samih. U slučaju smrti, igra će Jesse vratiti na jednu od velikodušno razasutih kontrolnih točaka koje otključavate tijekom igre, a između kojih je moguće i brzo putovati. Srećom, nije ovo Dark Souls pa mjesto smrti nikad nije daleko, a ubijeni protivnici uglavnom ostanu ubijeni.

Interaktivna serija

Ne, nije kao Quantum Break, ali igrati Control često znači osjećati se kao da zapravo igrate film ili seriju. Ne samo zbog strukture njegove priče nego i zbog audiovizualne prezentacije. Spomenuo sam prethodno kako je biro hladan i korporativan, ali u slučaju Controla to je rijetko negativno jer igra pršti osobnošću.

Svaki sektor biroa ima svoju vizualnu osobnost koja je usko vezana uz njegovu svrhu iz konteksta priče. Naravno, u pozadini svake prostorije nakrcane instrumentima je evidentno kako se radi o građevini koja nije ljudskog podrijetla, a njeni određeni dijelovi zalaze u domenu potpuno nadrealnog i izazivaju osjećaj čuđenja i strahopoštovanja. Uz to imamo i brojne paranormalne scene i događaje s kojima si je Remedy dao dodatnog prostora za kreativne psihodelije.

Upravo je ta kombinacija vizualno realističnog i nerealnog ono što me potpuno uvuklo u svijet igre. Tehnički se može pohvaliti konzistentno dobrim teksturama, realističnim osvjetljenjem, odličnim modelom fizike i naravno brojnim efektima u borbi i izvan nje.

Igra je prava grafička poslastica, no to ima svoju cijenu.

Naravno, sve to dolazi uz cijenu zahtjevnosti PC konfiguracije gdje će određeni, efektima intenzivni, segmenti igre voditi do padanja frameratea, čak i na high-end računalima. Igra tako ostavlja dojam neoptimiziranosti koju će, nadam se, Remedy popraviti kroz ažuriranja. Nije to ni sada ništa što utječe na užitak igranja, ali je primjetno – naročito u završnici igre kada igra faktor čudnog i intenzivnog poveća na 11.

Controlu se može zamjeriti i preizdašna količina motion blura koji zasada nije moguće isključiti (op. ur. ne izravno iz igre). Bez obzira je li to bio pokušaj da igru učine „filmskijom“ ili skrivanje grafičkih manjkavosti, smatram kako su ipak malo pretjerali.

Uz izuzetak jednog savršeno opakog dijela igre pri njenom kraju, glazba nije za pamćenje, no zato dizajn zvuka jest. Vizualni spektakl potpomognut je efektnom zvučnom povratnom informacijom u borbi, a glasovna gluma je vrhunski odrađena i u skladu s pokušajem emuliranja formata i kvalitete kakvog filma ili serije.

U životnoj formi

Što još reći? Control je daleko najbolja Remedijeva igra, a i jedna od najboljih igara koju sam zaigrao ove godine. Rijetko koja igra ostvaruje tako dobru sinergiju između svih svojih komponenti, a svaka zamjerka je uistinu cjepidlačenje. Malo je reći kako sam na kraju 30 sati provedenih uz igru htio još, a igra srećom tvori bogatu mitologiju zrelu za širenje u budućim ekspanzijama i igrama koje ću željno isčekivati.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.