Final Fantasy je jedan od rijetkih serijala koji su toliko dugo na sceni, a da sa svakim novim glavnim nastavkom žele iznova izumiti kotač. Ako od ranije niste upoznati sa serijalom, odmah ću vam reći da ne trebate poznavati prethodne dijelove da zaigrate Final Fantasy XVI. Uvijek tu postoji par istih elemenata koji se protežu kroz više igara, ali sama priča je uvijek zasebna, a često je drugačiji i način borbe. Identična situacija je sa šesnaestim dijelom serijala, koji je odlučio zagaziti puno više u akcijskom smjeru te pričom koja je uzela dosta elemenata iz serija s tematikom političke drame i skandala.

Cijeli radnja odvija se na velikom kontinentu pod nazivom Valisthea, prošaranim s pet ogromnih mega kristala zvanih Mothercrystals. Kad kažem ogromnih kristala, govorimo tu o veličini ovećih planina! Ti mega kristali su bitan izvor energije, no samim time i uzrok brojnih konflikata između okolnih monarhija. Ne pomaže naravno ni Blight, svojevrsna bolest koja se širi poljima kontinenta te smanjuje količinu obradivih površina i hrane unutar granica.

I tu na scenu stupa naš junak Clive Rosfield, bivši princ vojvodstva Rosarije. Bivši jer na samom startu igre isto vojvodstvo biva pokoreno, a njegov brat Joshua ubijen. Clive se kao pravi srednjovjekovni plemić zaklinje na osvetu te kreće u misiju pronalaska bratovog ubojice. Naravno, ovo je tek mali dio uvoda u samu priču. Ne želim vam pokvariti doživljaj priče u kasnijim stadijima, reći ću samo da se pripremite na ogromne borbe između monarhija te spletke u pozadini.

Clive se kao pravi srednjovjekovni plemić zaklinje na osvetu te kreće u misiju pronalaska bratovog ubojice.

Priča ima dosta mračniji i šokantniji ton u odnosu na prethodne Final Fantasyje. Jasniji prikaz nasilja i krvi, scene seksa ili dosta eksplicitan prikaz odnosa prema robovima potpuno su novi za ovaj serijal i očita je inspiracija u Game of Thronesu. Moram pohvaliti odlično odrađenu glasovnu glumu i scenarij koji su doprinijeli da imamo zanimljive likove. Isti imaju svoje vrline i mane, nesavršenosti, želje i strahove te prirodan smjer karakternih promjena uzrokovanih bitnim dionicama u igri. Ima tu naravno bolje i lošije odrađenih likova, no moram posebno pohvaliti Cida koji se savršeno slatkorječiv i dovitljiv te je bio užitak kada bi isti krenuo s Cliveom na put.

Jedna od bitnih tema koje se proteže je odnos prema Bearerima, ljudima koji mogu upravljati magijom. Kao i uvijek, ljudi se boje onoga što ne poznaju, pa su magičari u svijetu Valisthea obični robovi koje bogataši koriste za sušenje rublja ili potpalu vatre. Igra u pojedinim trenucima zna biti prilično eksplicitna oko ovoga, što je često znalo i na mene prenijeti osjećaj nepravde i mučnosti. Ovdje pričam o primjerima korištenja istih u svrhu zabave, kao mamaca za beštije ili razbibriga u vidu lova na iste.

Eikoni su kao tajno oružje svake države, a okršaji između dva Eikona na suprotnim stranama dovode do razornog uništenja okolnog područja.

Osim njih, jedini drugi korisnici magije su Dominanti. U pitanju su osobe koje mogu upravljati i pretvoriti se u moćne Eikone, ogromna mistična stvorenja koji se primarno koriste u vojne svrhe. Eikoni su kao svojevrsno tajno oružje svake države, a okršaji između dva Eikona na suprotnim stranama dovode do razornog uništenja okolnog područja, ali i vojnika na bojištu.

S obzirom na ovo što je iznad napisano, jasno vam je da ćemo kroz igru upoznati se s ogromnom količinom likova, pojmova, lokacija, kraljevstva i čega sve već ne. Srećom, Square Enix je uveo jednu prilično zgodnu stvar koju je nazvao Active Time Lore. Naime, u bilo kojem trenutku mogao sam pritisnuti touchpad i otvorio bi mi se ekran na kojem bih dobio male enciklopedijske stranice svega prisutnog na ekranu. Primjera radi, ako Clive u animiranoj sceni priča s NPC-jem kojem sam zaboravio podrijetlo, uz lagani pritisak tipke mogao sam lako se prisjetiti o kome se radi, iz kojeg kraljevstva i gdje sam ga prije sreo, uz slične opise svih likova o kojima pričamo.

Ovo je prilično zgodan dodatak kojeg bih volio vidjeti češće u igrama s većom količinom radnje i likova, jer dosta olakšava praćenje svega. Osim toga, u kasnijem stadiju igre otvorio sam i graf odnosa likova te mapu kontinenta s vremenskom crtom, prilikom čega možete lako vidjeti kako su određena kraljevstva rasla i padala te koje su bitke doprinijele tim izmjenama.

I na kraju moram priznati da mi je čudno što su ogromnu količinu vremena uložili u povijest samog svijeta. Bilo bi mi jasno da je ovo tipična igra čiji će se sljedeći nastavak osloniti na ove temelje. No poznavajući ovaj serijal, u Final Fantasy 17 sigurno ćemo dobiti sasvim novi svijet i priču, pa nisam siguran koliko su neke informacije u konačnici bitne.

Kad smo već kod drugih sekcija, prebacimo se onda i na onu kontroverznu, a to je borba. Kontroverzna je primarno zato što je prebačena s RPG fokusa na akcijsku hack’n’slash igru s RPG elementima. Dovoljno je reći da je redatelj sustava borbe u FF16 došao iz Capcoma nakon rada na posljednjem Devil May Cryju.

Šesnaesti Final Fantasy bacio je sve svoje karte na akcijski segment.

Ja nemam ništa protiv konstantnog evoluiranja serijala kroz različite vrste žanra, po tome je serijal odavno unikatan i već su Final Fantasy 15 i 7 Remake zagazili u slične vode. Međutim, šesnaesti dio je sve karte na bacio upravo na taj akcijski segment.

Borba se zasniva na napadima, izmicanju, bacanju magije i korištenjem specijalnih mogućnosti Eikona. U igri aktivno upravljamo samo Cliveom, dok manje naredbe možemo davati našem vuku/peseku Torgalu. S vremena na vrijeme u ekipu će nam se pridružiti i drugi NPC-jevi poput Jill ili Cida, ali istima nije moguće upravljati na bilo kakav način.

S vremena na vrijeme u ekipu će nam se pridružiti i drugi likovi, ali njima nije moguće upravljati na bilo kakav način.

Borba kao borba je dosta bliješteća i izgleda lijepo, iako mi je osobno falilo malo više izazova u istoj. Čitav kontekst borbe može se svesti na udaranje protivnika dok im ne spustimo stagger bar na nulu i ošamutimo ih, a nakon toga izvedemo sve moguće Eikon napade dok se isti ponovno ne podignu na noge. I tako u krug. Igra je od mene tražila vrlo malo prilagodbi u odnosu na protivnike zbog čega sam u kasnijem stadiju izbjegavao većinu borbi te gledao samo kako da što brže napredujem dalje s pričom. Ne pomaže ni dosta velika pasivnost protivnika, pogotovo ako uzmemo u obzir da je ovo akcijska igra.

RPG elementi su u FF16 dosta oskudni i ne utječu previše na samu borbu izvan otvaranja novih Eikon mogućnosti. Kad god sam zaradio novi level, nisam imao neki osjećaj da sam postao značajnije jači u odnosu na iste protivnike. Slična situacija mi se događala i s otključavanjem novog oružja. Nisam još stigao isprobati New Game+ koji je navodno puno izazovniji, no čak i da je to istina svejedno ne bi škodilo barem malo više izazova ili teža razina za izbor u prvom prelasku igre.

Kad god sam zaradio novi level, nisam imao neki osjećaj da sam postao značajnije jači u odnosu na iste protivnike.

Jedini već spomenuti zabavni dio u borbi jest osvajanje novih Eikon napada. Nakon što te napade iskoristimo, moramo pričekati određen dio vremena da se opet napune, no oni u borbu barem donose dozu raznovrsnosti. Ukupno možete koristiti do tri Eikona u jednoj borbi (između borbi možete iz mijenjati), a sa svakim od njih imat ćete fokus na drugačiji cilj. Primjera radi, Garuda napadi su mi ubrzali ošamućivanje protivnika, Titan napadi su uz pravilan unos odnosili ogromnu količinu zdravlja protivnika, dok sam se uz pomoć Phoenixa vrlo lako mogao teleportirati do protivnika u slučaju da imaju razorne napade na daljinu.

Dio koji me definitivno svaki put obradovao su borbe protiv Eikona. Njih nema baš previše tijekom igre, ali svaki put kada bi došlo do istih, dobio bih pravu poslasticu. Svaka borba je unikatna na svoj način te me znala ugodno iznenaditi. Bilo da je u pitanju zračna borba s ispucavanjem projektila, trčanje po sekcijama u stilu Subway Surfa uz izbjegavanje smrtonosnih napada ili čista borba prsa o prsa, sve je bilo odrađeno baš bombastično i podsjećalo je na kombinaciju starijih God of War igara i Uncharted sekcija.

Svaka borba Eikona je unikatna na svoj način te me znala ugodno iznenaditi.

Sve te borbe, kao i ostale misije unutar igre moguće je prijeći u arkadnom modu gdje usput možete usporediti svoj rezultat s drugim igračima na ljestvici. Između tih velikih sekcija šetat ćemo poluotvorenim mapama koje spajaju omanje gradove i sela na mapi. Naravno, imamo i jedan centralni dio gdje se odvija većina priprema prije odlaska u misije, poput kupovanja napitaka, nadogradnje oružja ili pristupa već spomenutom arkadnom modu.

Što se tiče samog svijeta, prilično je konzistentan u svom srednjovjekovnom izgledu i ne ide previše u high fantasy segment kao prethodni dijelovi. Sve izgleda prilično lijepo, no opet u neku ruku kao da mi je ipak falilo malo više neobičnog. Teško je uperiti prstom u to, no kao da mi fali dio šarma kojeg smo znali vidjeti u prethodnim nastavcima… znate, lokacija za koje bih mogao reći da ne postoje nigdje u stvarnom svijetu. Fali mi kombinacija uber tehnologije, parnih strojeva i zapuštenih mjesta. Ponavljam, teško je to objasniti, no kao da su igrali previše na sigurno što se tiče samog svijeta.

Svijet izgleda prilično lijepo, no opet u neku ruku kao da mi je ipak falilo više neobičnoga, stvari kakve ne postoje u stvarnom svijetu.

Što se tiče samog tehničkog dijela, moram priznati da je vizualno igra pravi bombon. Osjeti se manji pad sličica po sekundi na Performance modu koji bi trebao ići do 60 fps-a, no izvan toga ovo je jedna od bolje ispoliranih igara ove godine. Osim Performance moda postoji i Graphics mode koji donosi malo oštriju sliku na prilično stabilnih 30 fps-a.

Sama grafika je na prilično visokom nivou, a pogotovo vrijedi pohvaliti odlično odrađene glavne likove, kako u borbi, tako i u cutscenama. Što se tiče glazbenog dijela, mogu reći da mi je u neku ruku dosta podijeljeno mišljenje. Stvarno ima par vrhunskih melodija, pogotovo onih za vrijeme Eikon borbi, no glazba tijekom hodanja po mapi mi je bila prilično zaboravna.

Grafika je na prilično visokom nivou, a pogotovo vrijedi pohvaliti odlično odrađene glavne likove

Za neki osnovni prelazak igre trebat će vam preko 30 sati u igri, a sa sporednim se misijama to vrlo lako može i udvostručiti. Kada smo već kod sporednih zadataka, moram reći da sam najviše razočaran sekundarnim sadržajem u igri. Sporedne misije stvarno obogaćuju svijet i likove, no usput se sve svode na pričanje s likovima, prosljeđivanje materijala i borbe s neprijateljima.

Jedini zanimljiv izazov zapravo je oglasna ploča gdje dobijete lokacije jačih čudovišta koje je potrebno pobijediti. Iskreno, fali mi skrivenih područja i špilja, šašavih misija i mini-igara. Mogli su slobodno uzeti jednu od sekcija borbi protiv Eikona i od nje napraviti zabavnu mini-igru. Final Fantasy serijal je baš poznat po ovakvim skrivenim dijelovima i izostanak istih je pravo razočaranje.

Unatoč tome, moram priznati da sam uživao tijekom čitavog prelaska Final Fantasyja 16. Istina, možda me je više gurala sama intrigantna priča u odnosu na obične borbe, no nekako bi se uvijek sve na kraju isplatilo u super uzbudljivim boss bitkama golemih zvijeri. I apsolutno nemam ništa protiv akcijskog smjera u kojem je igra otišla, no volio bih ipak da nisu odabrali ovaj središnji put: ni ‘vamo ni tamo.

Jer trenutni RPG elementi su tu čisto brojeva radi, bez prevelikog utjecaja. Želim uzbuđenje da otkrijem protivnika koji je puno veći level od mene i totalno me uništi. I želim naći mač s kojim ću poderati sve protivnike. Ili ako idu već u akcijskom smjeru, onda neka skroz izbace RPG elemente i daj mi da primarno moji refleksi i novi napadi koje otvaram budu glavni pokretač borbe. Ovo je tranzicija koja će vam budućnost Final Fantasyja učiniti ili uzbudljivijom nego ikad prije ili će vas preusmjeriti na neke druge serijale. Teško je da će itko od fanova biti ravnodušan na ovu igru, u bilo kojem slučaju.