Što se igraća industrija više razvija, to je veći broj pikseliziranih igara retro izgleda i štiha. U zadnje vrijeme su postale toliko brojne da je postalo pomalo zamorno pratiti i razlikovati ih u detalje. Igra Gods Will Be Watching ne bi trebala imati takvih problema.

Na kraju krajeva, ovo nije još jedan retro brawler ili kakav metroidvania klon, već se kiti dosta zanimljivim i pamtljivim konceptom. U suštini je riječ o point and click avanturi, ali jednoj koja ne prati tradicionalnu recepturu žanra veću nudi neka nova rješenja za osnovne mehanike igranja. Dokaz tome je i činjenica da su prije početka rada na punoj igri developeri odlučili napraviti jedan kratki demo te su od igrača tražili feedback kako bi vidjeli želi li to uopće itko igrati.

U ovom video komentaru pogledajte kako je izgledala ta rana “demo” verzija igre sklepana u svega 72 sata i kako bi se Igor snašao da mora preživjet 40 dana na stranom planetu.

Već u toj ranoj verziji sklepanoj nabrzaka kroz 72 sata vidjeli smo da Gods Will Be Watching više naginje kakvom menadžeru vremena i resursa nego standardnoj i punokrvnoj avanturi. U tome nema ništa loše, ali teške moralne odluke koje su developeri pokušali istaknuti i takav menadžment jednostavno ne idu skupa. Što više napretka ostvarujete u levelu, to vas je manje briga za vaše likove, a više da jednostavno završite napokon to poglavlje na koji god način. Pokušali su napraviti Dark Souls point and click igara, ali u tome nisu bili u potpunosti uspješni. Ovoj igri nedostaje jedna od najvećih odlika Dark Soulsa, a to je moć da navuče svog igrača utoliko da joj se vraća svaki put kad ga igra prevari i ubije.

Osnovne mehanike su izuzetno jednostavne. Svako od šest poglavlja sastoji se od jedne prostorije te nemile situacije iz koje pokušavate izvući živu glavu. To činite klikanjem da poduzmete određene akcije, čiji je broj na neki način ograničen. Ne postoji tu neki strogi i generični brojač akcija – svako poglavlje odrađuje to na sebi jedinstven način, a obično je to metaforički prikazano odvijanjem nečeg drugoga u pozadini, poput zalaska sunca koje se malo spusti svaki puta kada poduzmete akciju. Takve suptilne naznake su nažalost uništene direktnim objašnjavanjem situacije pri samom početku svakog levela. Ta odluka stvarno začuđuje, jer je za očekivati od igre kojoj je cilj izazovnost da pusti igraču na odgovornost otkrivanje toga što treba raditi i čega se treba čuvati.

Čak je i prvi scenarij u punoj verziji igre brutalno težak i nejasan pa zahtjeva frustrirajuće i demotivirajuće ponavljanje. Ovo je Igorov sedmi pokušaj da pohvata konce i završi tu početnu terorističku situaciju.

Ovim putem je samo naglašena umjetno postignuta težina igre koja zaista frustrira i to ne na dobar način. Stvari mogu jako brzo izmaknuti kontroli, a kada se to dogodi vraćate se na sam početak poglavlja, što ponekad može značiti velik gubitak napretka. Postoje određeni pokazatelji koji bi vam trebali dati do znanja u kakvoj se točno situaciji nalazite; jedini je problem što oni ne funkcioniraju kao dobar pokazatelj. Po animacijama likova ne možete iščitati koliko su blizu živčanog sloma (ako je takva situacija u pitanju), što stvara velike probleme i ostavlja gorak okus nepoštenosti. No, ako skupite živce na hrpu i počnete ponovno te se ovaj put jednostavno više posvetite ljudima (ili drugim elementima u drugim scenarijima), potrošit ćete više vremena, ali postoji mala šansa da nešto drugo neće skroz poći po krivu i da ćete poglavlje uspješno završiti.

Najgore je ipak poglavlje u pustinji čiji je ishod, za razliku od ostalih, baš u potpunosti nasumičan. Ponekad ćete naletjeti na neprijateljski tabor i biti opkoljeni, ponekad jednostavno nećete, sve ovisno o tome kako se igri sprdne.

Čini se da je ovu igru zanimljivije gledati nego zapravo igrati. Tražili se još video komentara pa smo snimili i treći scenarij u igri – situaciju u kojoj morate pronaći lijek za virus u svega 27 sati. Pogodite što – nismo uspjeli. Ne u potpunosti.

Jedina stvar zbog koje mi je žao što je igra tako kratka je njena priča ili točnije univerzum u koji je smještena. Iako je sastavljen od prožvakanih sci-fi klišeja, jako je zanimljiv i žao mi je što nema veću ulogu u igri. Većina dijaloga je prirodna i uvjerljiva, ponekad i prikladno šaljiva, što je jedini način na koji se moguće povezati s igrom, odnosno s likovima. Naravno, nije ni priča bez svojih mušica, jer je moguće izbosti velike rupe u njoj u slučaju da vam određeni likovi umru, jer su u poglavlju prije bili živi, a biti će i u poglavlju kasnije. Prateći kronološki slijed priče, to nema apsolutno nikakvog smisla i malčice narušava njen inače dobar dojam.

Kako god bilo, teške odluke koje ste primorani donositi su stvarno uzbudljive – način na koji to radite nije. Srećom, u igri postoji easy mode koji je puno tolerantniji i po meni puno zabavniji i podnošljiviji te je kao takav trebao biti osnovni način igranja. Pa ako vas baš zanima jedna kratka i napeta sci-fi priča, kojoj ćete moći na trenutke progledati kroz prste, easy mode je jedini način da probavite ovu igru, dok se na standarni način jednostavno ne isplati trošiti toliko vremena.

Čini se da je izrada ovakvog naslova bio je (pre)veliki zalogaj za neiskusne developere, jer ovakav koncept igre jednostavno ne ostavlja mjesta za pogreške. Ironije li, na kraju mi se čini da je razvoj ovakve igre bio sličan njenim osnovnim mehanikama. Bogovi su očito ubili oko za vrijeme developmenta, jer sumnjam da bi dozvolili da zanimljiva ideja puna potencijala poput ove, bude uništena traljavom izvedbom.