Nesvakidašnja je odluka postaviti kameru na prvo lice kad imaš igru sa slavnim junakom kao što je Indiana Jones. Jer kako se uopće uživjeti u ulogu poznatog arheologa ako mu ne vidiš ikonični šešir? Odabir te perspektive za Indiana Jones and the Great Circle izazvao je polarizirajuće stavove kod igrača, ali mislim da se u konačnici pokazao kao pun pogodak. Nakon svega nekoliko sati provedenih u igri, bilo mi je teško zamisliti da je izvedena ikako drugačije.

U više navrata mi je perspektiva prvog lica ovdje produbila osjećaj prisutnosti u virtualnom prostoru. Pad s visine, uranjanje u vodu, divljenje arhitekturi u tamnicama, gledanje kako mi škorpion prilazi faci… Ništa od toga ne bi bilo toliko efektno s pogledom iz trećeg lica. U tom kontekstu prvo lice definitivno doprinosi avanturizmu ove igre. A i praktično je jer ovdje svako malo fotografirate svoju okolinu i skupljate sitne stvari (dokumente, artefakte, predmete).

Doduše, igra je zapravo hibrid dvaju perspektiva jer ćete za bilo kakvo penjanje, spuštanje po žici ili njihanje u zraku vidjeti Indyja iz trećeg lica. Zanimljivo je čak da prije pokretanja same igre kamera stoji iza Indyjevih leđa, a onda se prebaci na ono što on vidi. Prebacivanje kamere je uvijek glatko i ne djeluje neprirodno, lako se naviknuti na to i ne bi vam to trebalo smetati. Ne trebate strahovati ni da ćete zaboraviti s kime igrate. Igra ima podosta animiranih scena te je lik Indiane konstantno vidljiv jer je u centru svih razgovora i svake akcije.

Priča u igri počinje tako što misteriozni div provali na sveučilište gdje Indiana Jones radi i ondje ukrade jedan od artefakata. Potraga za nestalim artefaktom Indianu odvodi do Vatikana, gdje upoznaje novinarku Ginu koja je u potrazi za svojom sestrom. Ispostavi se da Indiana i Gina imaju zajedničkog protivnika – nacističkog arheologa Vossa koji za svog führera nastoji otključati tajnu misterija zvanog Veliki Krug. Možete i pretpostaviti da Indyjev artefakt i Ginina sestra imaju neke veze s time.

Dojma sam da priča u ovoj igri počinje dosta sporo. Treba vremena da se zaplet postavi u nešto konkretno i da intriga preraste u nešto više od „tko mi je ukrao mumificiranu mačku?”. Srećom, jednom kad se negativac pojavi i kad saznamo za Veliki Krug, radnja postaje dinamičnija. Mislim da su savršeno pogodili ono što bi radnja jedne Indiana Jones avanture trebala biti. Ima tu drevnih misterija, tajnih društava i taman toliko povijesne fikcije da ništa ne bude suhoparno, a da sve pritom djeluje prizemljeno.

Priča ima taman toliko povijesne fikcije da ništa ne bude suhoparno, a da sve pritom djeluje prizemljeno.

Za pohvalu je svakako gluma u igri. Mislim da je ovo igra s najviše različitih jezika koju sam čuo u zadnje vrijeme. Osim engleskog čujete talijanski, njemački i, ako se ne varam, tajlandski. Doprinosi to autentičnosti i svaka čast da su se potrudili oko toga. A što se konkretne glume tiče, i za nju imam pohvale. Negativci su upečatljivi, a nitko od postave sporednih likova ne djeluje robotski.

Najvažnija glumačka izvedba je također izvrsna. Indiana Jones zvuči kao Indiana Jones više nego kao Troy Baker koji mu daje glas. Za vas koji niste upoznati, Baker je glumac koji je posudio glas tolikom broju likova u igrama (Joelu Milleru, Samu Drakeu, Bookeru DeWitu) da je neminovno da njegove uloge počinju zvučati slično. Srećom, ne i u slučaju Indiane Jonesa. Bakeru je uloga jako dobro sjela i smatram da je savršeno “naslijedio” Harrisona Forda. Očito je da ga oponaša u načinu izgovaranja i intonaciji, ali to ne zvuči kao da glumata. Kad podigne glas i zagalami – to je to, tako Indiana zvuči.

Dakle, imamo Indianu koji zvuči tako i imamo osjećaj da smo stvarno pod njegovim šeširom iako ga ne vidimo cijelo vrijeme. Sad se nameće pitanje što to Indiana ima za ponuditi, a da to već nisu ponudili Tomb Raider ili Uncharted koji su nastali upravo na inspiraciji Indianom Jonesom. Možda će vas ovo iznenaditi, ali Indiana Jones and the Great Circle uopće nema puno poveznica s navedenim igrama. Ako se ova igra s ičim treba uspoređivati, onda su to su igre poput Hitmana ili Dishonoreda.

Mislim da sam u Indiani prvi metak ispalio nakon osam sati igranja, a ni tad to nije bilo obavezno. Za razliku od Lare Croft i Nathana Drakea, Indy se ovdje prvenstveno bavi rješavanjem zagonetki, a kad i dođe do akcije to najčešće uključuje šaketanje ili bježanje od protivnika. Ovo je igra u kojoj padate nakon 2-3 metka, zato ne očekujte napucavanje kao akciju. Kad se i dočepate oružja, streljiva imate vrlo malo, a Indy neće ponijeti to oružje sa sobom ako se negdje treba popeti.

Ovo je igra u kojoj padate nakon 2-3 metka, zato ne očekujte napucavanje kao akciju.

Na svu sreću, zabava kod Indiane proizlazi iz drugačije akcije. Ovdje pokupite bocu, zaletite se prema zbunjenom protivniku, bacite bocu na njega i onda to popratite uz takav kroše da jadnik vidi sve svece u tri sekunde teturanja prije nego padne u vodoravni položaj. Ovdje neprijatelju bičem izbijete oružje iz ruku i potom ga odgurnete u provaliju. Korištenje hladnog oružja i oruđa daje iznimno hrskavo iskustvo kad protivnika odalamite po glavi (ili međunožju), a poslužiti vam može širok asortiman stvari – od lopata i čekića do kuhače i četke. Nema tu prostora izbirljivosti.

Glavni sustav borbe je prilično bazičan, ali efektivan i zabavan. Imate mjerač izdržljivosti pa morate paziti koliko brzo nižete napade. Protivničkim se udarcima možete izmicati ili ih odbiti tako da protivnik ostane otvoren za protunapad. Mehanički ovo nije ništa posebno, no zato ostavlja dobar dojam kad vidite razne grimase protivnika dok ih šaketate ili kad čujete onaj zvučni efekt udarca šakom kao iz starih filmova. To su sitni začini koji obogaćuju inače prosječan sustav mlataranja.

Borba mehanički nije posebna, no zato ostavlja dobar dojam kad vidite razne grimase protivnika dok ih šaketate.

Osim što koristi domišljate alate u borbi, Indiana se po uzoru na Agenta 47 može prerušiti u civila ili vojnika pa donekle slobodno hodati po civilnim zonama. Samo morate paziti da vas nitko ne uhvati u krađi ili da vas oficiri ne prokuže. Postoje i zabranjene zone u kojima se morate skrivati, a dobra je stvar da se u šuljanju možete koristiti različitim rutama kako biste došli do željene točke.

Igra je podijeljena na tri otvorene mape i nekoliko zasebnih lokacija s linearnim misijama. Pored glavne priče možete odrađivati sporedne zadatke, a oni najčešće uključuju pronalaženje stvari ili ljudi te rješavanje zagonetki. Raznovrsnost je solidna – isprva tražite izgubljenog mačka po krovovima, a onda naletite na tajni borilački klub u jednom vatikanskom podrumu.

Raznovrsnost je solidna – isprva tražite izgubljenog mačka po krovovima, a onda naletite na tajni borilački klub u jednom vatikanskom podrumu.

Nagradu za obavljanje sporednih stvari dobivate u vidu novca i avanturističkih bodova. Novcem kupujete različite vodiče koji vam otkrivaju lokaciju raznih predmeta i zadataka na mapi, dok avanturističkim bodovima otključavate pogodnosti vezane za inventory, izdržljivost te energiju. Nije baš RPG sustav napredovanja, ali dobro dođe kao motivacija za istraživanje okoliša. Iako sam komotno mogao zaobići te sporedne istrage, nijedna mi nije djelovala kao gubitak vremena.

Jedina pogreška koju možete napraviti je da u startu idete tražiti sve korisne predmete na mapi. Igra je strukturirana tako da do nekih lokacija možete doći jedino kroz glavne misije, što vam nitko ne kaže. Isto tako nije jasno naglašeno da se slobodno možete vratiti na mape i nakon što Indianu priča odvede na druge kontinente. Igra vam u određenom trenutku sugerira da trebate zaključiti sav posao u toj regiji pa možete pomisliti da se ondje više nećete moći vratiti, što nije točno.

Kao što sam ranije napisao, najveći dio Indyjevog posla odlazi na rješavanje zagonetki. Postoje dvije težine za zagonetke i moram priznati da ona standardna baš traži da malo mućnete glavom. Zagonetke su domišljate, bilo da se radi o igranju svjetlom, tumačenju kodova ili pronalaženju skrivenih stvari. Postoji sustav savjeta ako zapnete (aktivira ga se pomoću fotoaparata), ali nije takav da će vam izravno otkriti rješenje nego će vam baciti sugestiju kako trebate doći do rješenja.

Jedino što me malo razočaralo kod zagonetki jest to što nemaju segment rizika. Kako igra počinje, očekivao sam da ću s Indyjem morati izbjegavati hrpu zamki, tipa bacati stvari da bih se uvjerio kako je prolaz siguran. Međutim, u igri na kraju toga ima jako malo, kao da su se developeri bojali staviti igrača u stresne situacije gdje treba brzo pronaći izlaz ili izbjeći smrtonosnu zamku.

Dio igre koji mi se najmanje svidio jest navigacija po okolišu. Ovo je jedna od onih igara u kojoj je mapa fizički predmet. Dok ju Indy drži u rukama imate indikator u kojem smjeru trebate ići – kad ju spremite, nestaje i ta točkica na ekranu. Problem je što prilikom kretanja uopće ne vidite trećinu mape koju držite. Vjerujem da je to radi autentičnosti – morate spustiti pogled na mapu da ju vidite u cijelosti. Meni je to nepotrebna glupost. Pa 15 godina stari Far Cry 2 imao je sličan sustav praćenja mape, a tamo si sve jasno vidio bez ikakvog spuštanja kamere. Ovdje ne mogu ni provjeriti koji mi je trenutni zadatak bez da uzmem kartu u ruke, što je glupo i nadam se da će to promijeniti u budućim ažuriranjima.

Načelno je Indiana Jones and the Great Circle lijepa igra. Vizualni dizajn je sjajan i razina detalja je zapanjujuća. Koliko su samo različitih slika ubacili u igru, koliko su detaljno modelirali razne statue – ma predivno! Modeli likova su također vrlo uvjerljivi, iako ne baš na razini Sonyjevih igara, ili Hellbladea 2. Međutim, s tehničke strane igra ima svojih nedostataka.

Često se može primijetiti iskakanje predmeta u neposrednoj blizini, pogotovo na mapama s dosta vegetacije. Sjene na otvorenom znaju izgledati prosječno, sitniji objekti ponekad su mutnih tekstura, a likovi koje vidite u daljini ponekad se kreću uz neprirodno nizak framerate. Povrh svega toga, ne mogu baš reći da mi je iskustvo s PC verzijom bilo idilično. Nikako igra nije toliko zahtjevna kao što se da naslutiti iz službenih navoda, ali sam konstantno imao nekih problema. Nekad bih pokrenuo igru i dočekao bi me filmski framerate od 24 fps-a, da bi s restartom igre sve ponovno bilo kako treba. HDR prikaz nikako nisam uspio aktivirati – kao da je kompletno pokvaren. Bilo je i nekoliko rušenja, do te mjere da bi mi uz igru pao i sam sustav.

Najviše me razočarao zvuk, i to u dijalozima tijekom gameplaya. Indy mi je zvučao normalno, no drugi likovi stalno su mi zvučali tanko, kao da moj položaj nema nikakvog utjecaja na glasnoću kojom čujem njihov glas. Kao da ne postoji nikakva akustika i kao da ne slušam živuće likove nego nekakve snimke njihovih glasova. Mislio sam da je do slušalica pa sam probao soundbar i zvučnik monitora. Nažalost, i dalje mi je dojam bio da zvuku fali dimenzionalnosti.

Da zaokružim stvar s Velikim Krugom, reći ću kako me Indiana Jones ugodno iznenadio. Najveći značaj igre je u tome što nije tipična akcijska avantura nego se u godini gospodnjoj 2024. netko usudio realizirati visokobudžetnu igru fokusiranu na istraživanje i zagonetke. Iskreno ne znam hoće li se takvo što ponoviti u bližoj budućnosti i zato mislim da Indyja treba igrati.

Stavite po strani rezerviranost oko perspektive prvog lica i dajte si šansu da vas Machine Games uvjeri kako se možete uživjeti u ulogu Indiane bez da mu virite preko ramena. Dostavili su avanturu dostojnu svog serijala i priču koja je, ruku na srce, bolja od Indiana Jones filmova iz ovog stoljeća. Kad još malo poprave neke tehnikalije, bit će ovo igra za apsolutnu preporuku.