Pokemon RPG igre po mnogima imaju dobitnu gameplay formulu. Zaraznost lova i skupljanja raznoraznih stvorenja, istraživanje otvorenog svijeta, borbe, rivalstva, misteriji – sve je tu. Ne čudi stoga da smo tijekom godina svjedočili brojnim pokušajima oponašanja te formule, s više ili manje uspjeha. Možda je pomalo lijeno od mene uspoređivati Monster Hunter Stories s Pokemonima, ali to je zaista najlakši način za dočarati čitavo iskustvo ove igre. No, to nipošto nemojte protumačiti na način da je Stories 2 tek nekakav jeftini klon Pokemona. Naprotiv, Capcom je mudro iskoristio kreativnu stagnaciju Game Freaka i od Monster Hunter Storiesa 2 napravio najbolju Pokemon igru koja to nije.

Lov na prijatelje

U igrama glavnog Monster Hunter serijala obično preuzimate ulogu titularnog lovca na čudovišta. U Storiesu preuzimamo ulogu nad nešto manjim eko-teroristom i umjesto lovca, postajemo jahač. U kontekstu priče, jahači uzgajaju i kultiviraju prijateljski odnos s pripitomljenim čudovištima. Čak ih kolektivno zovu Monsties kako bi pokazali da se ne radi o opakim zvijerima sposobnima napraviti paštetu od bilo koga tko im stane na put.  Naravno, zanemarit ćemo činjenicu da jahači kradu jaja čudovištima, komadaju ih za oružja i oklope jednako kao i lovci, ali u redu je jer eto – rade to uz pomoć drugih, pripitomljenih čudovišta.

Monster Hunter Stories 2 donosi priču koja je daleko manje dramatična od igara iz glavnog serijala. Dobro, glavni zaplet je poprilično apokaliptičan, ali radnja je generalno vedrog, humorističnog tona te prepuna šarmatnih likova. Glavni lik kojeg sami kreirate je unuk poznatog jahača čudovišta koji je nestao istražujući misteriozne jame diljem igrinog svijeta. Spomenute jame povremeno emitiraju svjetlost od kojih inače mirna čudovišta postanu agresivna i nasilna, a tu je i proročanstvo o čudovištu koje će uzrokovati smak svijeta. Ako vam navedeno zvuči imalo poznato, to je zato gotovo identično zapletu u originalnoj igri.

Ok, ovo je nova igra za novu publiku na novim platformama, ali zapanjujuće koliko se priča oslanja na elemente iz originala. Možda bi joj i to oprostio da nije toliko formulaična i predvidljiva. Ukratko, ako imate imalo anime ili JRPG iskustva s mojim omiljenim klišejem – “moć prijateljstva” – računajte da ćete pogoditi što slijedi u 90% slučajeva. Ipak, taj klišej ima i pozitivan efekt na sporedne likove s kojima igra provede dovoljno vremena da vam neki od njih ipak prirastu srcu i donekle spase igru od teritorija preskakanja filmića i dijaloga.

Lovina postaje lovac

Wings of Ruin jedna je od onih igara koja počne dosta sporo i mlako, ali jednom kad se otvori lupi vas spoznaja: “Hej, pa ova igra je prezabavna”. Izjava je to koju sam doslovno na glas izgovorio nakon nekih 10 sati igre i taj sentiment se sa mnom zadržao do njenog kraja.

Za to je uglavnom zaslužna zarazna petlja gameplaya koja je uvelike nalik igrama iz glavne franšize – doduše u mnogo pristupačnijem obliku. Glavne misije šalju igrača da jašući istraži svaki kutak raznolikog svijeta kako bi se suočio sa sve opakijim čudovištima te od njihovih dijelova tijela napravio sve bolja, vizualno opakija oružja i oklope. Povrh toga, tu je i Pokemon mehanika skupljanja jaja spomenutih čudovišta te korištenja istih u borbi.

Petlja gameplaya je pristupačna i vrlo zarazna.

Iako igra ima ukupno oko 150 čudovišta, tek je 90-tak je moguće pretvoriti u vjerne Monstije. To se možda čini malo u usporedbi s novijim Pokemon igrama, ali je po meni sasvim dovoljno iz razloga što igra ima jako malo, onog što bi ja nazvao filler čudovištima. Pokemoni imaju mnoštvo takvih, a tu mislim na one koji nisu atraktivni ni vizualno niti s aspekta gameplaya. Capcom je kod kreiranja čudovišta za Monster Hunter franšizu oduvijek htio da ona budu prepoznatljiva te da izazivaju strahopoštovanje, a Wings of Ruin to maksimalno koristi.

Devedeset takvih čudovišta, od kojih je sa sobom moguće voditi istovremeno pet vrsta, znači da mi nikad nije bilo teže zamijeniti neko postojeće čudovište novim koje sam tek nabavio. Iskreno, taj bi problem imao i da ih ne poznajem iz prethodnih igara. Osim izvrsnog dizajna igra gotovo svako poznatije čudovište predstavi na efektan način u obliku naročito teške boss bitke pa je osjećaj zadovoljstva kada ga konačno sebi pribavite još bolji.

Pronalazak, lov i uzgajanje Monstieja je jedan od najbolji aspekata igre.

Jaja za njihovo uzgajanje mogu se pronaći u dungeonima razasutim diljem igrinog svijeta. Iako je to odličan poticaj da u iste uskočite, dungeoni su užasno generični, predvidljivi i vizualno dosadni. Fora su u početku kad vam je sve novo, ali kada shvatite da ih se 90% sastoji od nasumično generiranih pećina, trčat ćete kroz njih u nadi da što prije pronađete jaje i pobjegnete van. Svaki izlegnuti Monstie ima svoj raritet, statistike i potencijal da se razvija za određenu svrhu. Osim standardnog leveliranja, moguće je žrtvovati neželjene Monstie i njihove sposobnosti prebaciti na druge koje posjedujete.

Što se tiče borbe, ona se u Wings of Ruin odvija na poteze te mi je iskreno jedan od omiljenih sustava borbe tog tipa. Iznenađujuće je mehanički duboka, taktički nastrojena, istovremeno pristupačna, te uvijek strahovito zabavna. U njoj uvijek sudjeluje glavni lik te jedno odabrano čudovište koje je moguće zamijeniti jednim od pet drugih koje nosite sa sobom. U tijeku priče vas također redovito prati jedan battle buddy od kojih neki imaju i svog Monstieja koji će vam pomoći u borbi.

Sustav borbe na poteze je strahovito slojevit i taktički nastrojen.

Standardni i specijalni napadi dolaze u tri varijante: power, speed i technical, te funkcioniraju na principu papir-škare-kamen. Aktiviraju se u slučaju tzv. “glava-o-glavu” napada, odnosno kada god vi ili vaš Monstie napadate čudovište koje u istom potezu cilja vas. Gubitnik tog duela primi daleko više štete od pobjednika, a nekad se dogodi da gubitnikov napad bude u potpunosti negiran.

E sad, postoji jedan aspekt borbe koji se neće nužno svidjeti svima, a to je da uvijek i stalno imate potpunu kontrolu samo nad napadima vašeg lika. Vaš će Monstie uglavnom sam odlučivati kako napadati i koje vještine koristiti, a isto vrijedi i za vašeg suputnika i njegovo čudovište. U slučaju vašeg čudovišta barem možete trošiti tzv. Kinship bodove kako bi mu naredili da iskoristi specifičnu vještinu, a Kinship bodove zarađujete pobjedom u gore spomenutim “glava-o-glavu” okršajima.

Pozamašan endgame igru spašava od pomalo nesretno implementiranog battle buddy sustava.

Unatoč nedostatku kontrole nad drugim likovima, sustav me nije previše smetao. Jesam izgubio nekoliko borbi jer je moj AI suputnik tvrdoglavo kamen napadao škarama, ali je to postalo frustrirajuće tek u endgameu kada se srećom moguće i solo uputiti u igrina bespuća. Tu svakako pomaže činjenica da, iako se u borbi može koristiti tek jedan Monstie, svi ostali po završetku iste dobivaju gotovo jednaku količinu iskustvenih bodova pa niti jedan član tima ne padne u zaborav jer ga niste neko vrijeme koristili. Navedeno znači da je i vrlo lako i potpuno novog Monstieja pasivno podići na level gdje će postati relevantan za trenutni level protivnika.

Kao i u ostalim Monster Hunter igrama, napade je moguće usmjeriti na određene dijelove tijela čudovišta protiv kojih se borite, svako od njih ima jednu od pet elementalnih snaga i slabosti. Tu su i kritični napadi, timski napadi, jahački napadi i koješta drugo.

Pohvalno je što sve navedeno nikada nije naporno niti toliko kompleksno da ubija zabavu. Igri se i dalje može pristupiti na vrlo opušten način i priču proći više manje bez da zadirete u dubinu svakog od ovih sustava. Za one koji to žele, tu je naravno pozamašan endgame gdje se moguće upustiti u lov na naročito moćna čudovišta, boriti se s drugim igračima, ili kooperativno odrađivati kojekakve teške zadatke.

Switch to PC

Wings of Ruin je odličan primjer zašto preferiram stiliziranu grafiku. Likovi, čudovišta i dizajn svijeta su odlični i koriste široku paletu boja koja je melem za oči. Cijela igra ima taj neki prezentacijski šarm od kojeg sam se osjećao nostalgično unatoč činjenici da igram modernu igru.

Za svaku pohvalu je i audiovizualni aspekt borbi. Zaboravite Pokemone i njihove mlake borbe i često ne-animirane napade. Svako čudovište u Wings of Ruin izgleda impresivno, ima posebne animacije običnih i specijalnih napada, a svaki sukob stvarno zvuči kao sukob dvaju titana. Na momente je sve tako hyper da je moguće i zaboraviti da se radi o borbi na poteze, a specijalni napadi toliko su  efektni da im je Capcom posvetio odjeljak in-game enciklopedije kako bi ih mogli pogledati izvan gameplaya.

Odličan audiovizalan dojam narušavaju samo loše performanse na Nintendo Switchu.

Naravno, sve navedeno dolazi uz određenu cijenu – i tu ne mislim 60 eura. Wings of Ruin je igra zbog koje sam konačno obrisao prašinu s Nintendo Switcha i tu sam podijeljenog mišljenja oko toga je li ta verzija igre bila prava odluka. Iako je ovaj tip igre odličan za igranje u prijenosnom modu, što sam redovito i radio – očigledno je da je to često bila naporna tjelovježba za Nintendovu konzolu. Unatoč mnoštvu ispranih tekstura u usporedbi s PC verzijom, napučene borbe često bi potpuno potopile framerate, a ništa bolja situacija ne bi bila niti kod običnog istraživanja otvorenijih područja. Čak i in-game filmići izgledaju kao da jedva dosežu 30 sličica, neovisno o tome igrali vi i docked ili handheld modu.

Što se tiče glazbe, igra ima odličnu selekciju veselih pjesmuljaka koji su totalno u skladu s opuštenom vizualnom estetikom. Jedino je prava šteta što igra nema nikakvu glazbenu podlogu dok istražujete svijet. Jedino što u tim trenucima čujete je teško koračanje vašeg Monstieja koje me kao metronom ponekad gotovo uspavalo.

Krila pobjede

Trebalo mi je oko 40 sati da priču privedem kraju, a onda sam još 10-ak sati utopio u igrinom pozamašnom endgame sadržaju. Tu mogu reći da me rijetko koja igra uspjela tako čvrsto držati zainteresiranim od početka do kraja, a u retrospektivi me to uopće ne čudi.

Imam osjećaj kako bi mogao još dvije strane o njoj napisati jer je Wings of Ruin stvarno odlično realizirana igretina koja će se sigurno svidjeti ljubiteljima Monster Huntera, ali i onima koji jednostavno vole utonuti u dobar JRPG. Unatoč predvidljivosti i mukama po hardveru, igra je takva da prezentacijski uveseljava svakog nostalgičara. A ispod toga nudi dovoljno kompleksnosti da pruži dobru uživanciju u svojim modernim segmentima.