Monster Hunter Wild je čudna zvjerka koju nije lako opisati. Čitav se serijal od svojih početaka 2004. rado kitio titulama tvrdokorne japanske igre koja je od igrača zahtijevala red, rad i strogu lovačku disciplinu. Posljednjih nekoliko igara donijelo je ponešto drugačiji Monster Hunter, otvoreniji i pristupačniji novim igračima. U tom segmentu nijedan naslov nije bio tako dobroćudan i pristupačan lovcima amaterima kao što je to najnovija igra. Monster Hunter Wilds je zabavna i atraktivna igra koja svim silama želi očuvati svoju lovačku tradiciju dok istovremeno pokušava postati naslov za masovnu publiku.

S obzirom da je moj prvi dodir s Capcomovim serijalom bio kroz MH Rise, sve prisutnije omekšavanje formule u Wildsu došlo mi je vrlo prirodno. Osobno mi je Wilds izuzetno dobra igra, no smisao recenzenta leži upravo u njegovoj sposobnosti da nečemu pristupi s odmakom od subjektivnog mišljenja. Novopridošlim igračima poput mene, koji po cijele dane pričaju lovačke priče, Wilds će predstavljati vrhunac Capcomova opusa. No, prekaljenim majstorima koji love tako što čudovištima stavljaju sol na rep, ovo bi vjerojatno moglo biti previše mlako i lišeno nekih starih obilježja gotovo svih prijašnjih igara.

Lov na brzaka

Meso svakog Monster Huntera je njegov gameplay, a on je u Wildsu brži i atraktivniji no ikad prije. Za početak, osim vjernog Palica, igrači su dobili još jednog životinjskog pomagača u vidu Seikreta. Seikreti su vaše prijevozno sredstvo, a riječ je o agilnim životinjama koje izgledom podsjećaju na raptore i grifone. Osim što su iznimno lijepi i brzi, Seikreti su važan dodatak formuli gameplaya. Primjerice, Seikreti imaju poprilično dobar njuh te će vas uvijek nepogrešivo voditi do čudovišta kojeg lovite.

Seikreti su vaše prijevozno sredstvo, a riječ je o agilnim životinjama koje izgledom podsjećaju na raptore i grifone.

Nadalje, s njihovog sedla možete izvući vaše drugo oružje, što samo po sebi otvara nebrojene nove mogućnosti. Pri jahanju možete sakupljati razne resurse, oštriti svoje oružje, a u borbi ga možete pozvati svaki puta kada ste na podu kako bi se brzo pridigli. Dok jašete na Seikretu možete i napadati, što je posebno korisno dok lovite čudovište koje se povlači ili mijenja lokaciju. Ako se još uvijek niste uvjerili u korisnost ove raptorolike živine, reći ću vam samo da prilikom okršaja ono automatski izbjegava određene napada čudovišta, što znači da vi u miru možete otvoriti sučelje te kopati po svojoj torbici u potrazi za napicima za zdravlje, pečenim mesom ili ludim gljivama.

Veliki novitet u borbi su sustavi stvaranja rana te fokusirani napadi. U focus modu pojavljuje se nišan koji vam omogućuje da preciznije usmjerite svaki napad, a možda i glavna stvar je ta da u njemu možete vidjeti trenutne rane na čudovištu. Rane se otvaraju opetovanim udaranjem po istom mjestu, a uništiti ih možete izvođenjem posebnih napada dostupnih jedino pri korištenju focusa. Uništavanjem rana automatski sakupljate vrijedne resurse od čudovišta, a osim što mu nanosite veliku količinu štete, stavljate ga u privremeni šok, što igraču omogućava izvođenje sporijih, ali razornijih napada.

Uništavanjem rana automatski sakupljate vrijedne resurse od čudovišta.

U igru su dodani i sudari između čudovišta i lovca koji se aktiviraju pravovremenim blokiranjem s određenim oružjima. Clash otvara kratku brzopoteznu sekvencu koja vam omogućava da odbijete napad čudovišta te ga privremeno onesposobite. Određenim je napadima također moguće i probiti nalet beštije, zaustavljajući je u pokretu, što je odlično za razbijanje ofenzivnog ritma prilikom umora vašeg lika.

Lovac (ni)je lovina

Jedna potencijalno kontroverzna stvar mogla bi biti opcija slanja SOS raketa, odnosno molbe za priključivanjem drugih igrača u lov. Da se razumijemo, Monster Hunter praktički je sinonim za igru za više igrača, i nema ništa spornog u tome da uvijek imate opciju za pozivanjem prijatelja. Sustav načelno funkcionira tako da igra prilikom poziva upomoć prvo traži sve dostupne igrače, a tek nakon neuspjelog spajanja umjesto njih dolaze lovci iz čuvene NPC dimenzije. Ponovno, ni u ovome nema ništa loše, upravo suprotno, lijepo je da je razvijen sustav koji onima koji Wilds želi iskusiti kao igru za jednog igrača.

Vaši su računalni suborci jednostavno su predobri, do te mjere da čak i ubijaju osjećaj zabave.

No, vaši su računalni suborci jednostavno predobri, do te mjere da čak i ubijaju osjećaj zabave. Drago mi je da nisu tek primitivne krpene lutke koje se zabijaju u zidove, no ako imam suborce koji postavljaju i aktiviraju zamke, paze na moje i vlastito zdravlje do te mjere da je praktički nemoguće umrijeti, redovito uništavaju rane i u manjoj mjeri koriste čak i naprednije koordinirane tehnike lova… a što ću im uopće ja? Što onda ne bih otišao na cugu i neka oni sve srede?

Za potrebe virtualnih prirodoslovnih znanosti, odlučio sam jednu borbu samo pasivno trčkarati uokolo sa svojim Seikretom i pustiti računalne suborce da odrade svoj posao kako najbolje mogu. Rezultat: mrtvo čudovište u nešto manje od 20 minuta.

I dok to još mogu prožvakati, jer na kraju krajeva sami birate hoćete li pozvati ikoga u pomoć, moram priznati da borbe jedan na jedan također nisu dovoljno velik izazov. Ovdje svakako treba naglasiti kako je recenzent tek usputni igrač ovog serijala, a ne iskusni veteran, što stvar čini još i gorom. Primjerice, tijekom kakvih 15-ak sati, koliko mi je trebalo da završim glavnu kampanju, na prste jedne ruke mogu nabrojiti situacije u kojima me neprijatelj poslao u vječna lovišta, a niti jednom se nije dogodilo da me čudovište toliko zgazilo da sam morao otići u nabavku po novi par gaća ili rukavica od zmajevske kože.

Ruku na srce, čuo sam od fanova serijala više nego jednom kako “prava” zabava u Monster Hunteru počinje tek ulaskom u endgame sadržaj, a treba i reći kako Capcomovi lovci na čudovišta često dobivaju dodatan sadržaj u vidu novih ili pojačanih čudovišta, balansiranja određenih statistika poput zdravlja, količine štete i slično, da ne spominjem zloglasne G rankove. Kako sada stvari stoje, Wilds u startu ima solidnu količinu endgame sadržaja, no Capcom želi da o tome šutimo te vas držimo u napetosti poput gusaka u magli, što je ujedno i jedina prilika u ovom tekstu da nabacim neku susramnu lovačku frazu!

Kako sada stvari stoje, Wilds u startu ima solidnu količinu endgame sadržaja.

Po mojem mišljenju, računalni suborci su suviše sposobni, a dojma sam i da je lov, ma koliko on uzbudljiv i atraktivan bio, postao malo previše jednostavan, jer pored svih pojačanja u vidu Seikreta, responzivnijih kontrola, rana i fokusnih napada, poboljšanih oružja i jednostavnijih sučelja, čudovišta jednostavno postaju nemoćna. Kada igram Monster Hunter, želim biti mudar i taktičan lovac koji lovi puno nadmoćnijeg i superiornijeg gorostasa, a ne pretili entuzijast koji puca po Bambiju.

Usprkos svemu rečenom, lov je u Wildsu i dalje vrhunsko adrenalinsko iskustvo, a čudovišta, detaljnija i impresivnija nego ikada prije, još uvijek su impozantna i zabavna za srušiti te vam garantiram sate i sate dobre zabave uz onaj autentični osjećaj ponosa i postignuća, samo u nešto manjoj dozi zbog lakšeg gameplaya.

Lovačke priče

Monster Hunter ni ovoga se puta nije baš proslavio po pitanju priče. Svaki dio ima nekakav formulaičan “In medias res” u kojemu napravite svog lika i vjernog Palica te zajedno s vašom družinom otputujete u nepoznatu zemlju u kojoj se nalaze nova i stara čudovišta, misteriozni poremećaji u prirodi… Takav je slučaj i ovdje, gdje spašavate lokalno stanovništvo od napada raznih beštija s kojima su donedavno živjeli u balansiranom i relativno mirnom krugu života.

Neobjašnjiva agresivnost povezana je s iznenadnim poremećajem u izmjeni godišnjih doba i dolaskom novog i misterioznog alfa predatora koji na neki način utječe na stanje svijeta oko sebe. Igra će vas tijekom glavne kampanje strpljivo voditi za ruku, što će biti od iznimne pomoći novim igračima jer će ih naučiti mnoge osnovne koncepte i ključne mehanike.

Wilds svoju divljinu prezentira u poluotvorenom svijetu, što je itekako dobrodošao novitet u serijalu. Na raspolaganju imate nekoliko različitih lovišta koja variraju od šuma i pustinja, do podzemlja, vulkana i ravnica. Dodatnu slojevitost pruža i solidna vertikalnost regija, tako da očekujte da se neke pružaju i na nekoliko razina. Na svakoj od njih moguće je postaviti mini kampove koji, osim klasičnih funkcija poput pripreme za lov, služe kao točke za brzo putovanje i mjesto s kojeg ponovno krećete u lov ako vas čudovište u toj regiji pošalje na počinak. Valja naglasiti kako vam čudovišta mogu uništiti kamp u vašem odsustvu, a štosno je što isto mogu napraviti čak i ako ste vi u njemu, što je meni bio priličan šok kad se dogodilo.

Po ovom otvorenom svijetu možete se kretati u različitim razdobljima, koja, osim što značajno mijenjaju izgled regija, utječu i na ponašanja čudovišta. Primjerice, pri razdoblju oskudice šume će biti sive i trule i neće biti biljojeda, ali će biti gladnih mesojeda koji će biti nešto agresivniji u potrazi za hranom.

Po otvorenom svijetu možete se kretati u različitim razdobljima, koja utječu i na ponašanja čudovišta.

Čudovišta su daleko najveće zvijezde igre. Fanovi serijala radovat će se povratku nekih starih imena poput Congalale, svinjolikog vodenkonja s otrovnim prdežima. Osim starih asova tu je i impozantna postava od desetak novih čudovišta o kojima vam ne želim ništa pričati, no reći ću samo da bi vam za oko mogla pasti jedna posebno opaka hobotnica, ako ne i paukoliki plamenac s pokretima ruske balerine – pa si vi mislite!

Čudovišta i okoliši u nekim trenucima izgledaju prekrasno, dok u drugim djeluju kao nešto proizašlo iz srednjeg doba prošle generacije. Što se tehničkih aspekata tiče, PS5 verzija vam nudi da birate između dva načina igranja, ovisno o tome preferirate li viši frame rate ili vizualnu prezentaciju. Izvođenje je uglavnom stabilno, no zabrinjavajuća je količina iskakanja objekata, a neke teksture poput kamenja u podzemnim regijama izgledaju toliko mutno da je zaista teško povjerovati da je riječ o naslovu za konzole trenutne generacije. U režiranim scenama prilikom prelaska kampanje stvari izgledaju lijepo, posebno pri raznim igrama svjetla i sjene. No, izvan toga prezentacija ostavlja vrlo meh dojam, ponegdje čak i ružnjikav.

Teško je Monster Hunter Wilds sažeti u samo jednom tekstu. Postoji još hrpetina detalja o kojima želim pisati, ali ne bih htio previše duljiti. Sučelje unutar igre jednostavnije je no ikada te vam dopušta da ga uređujete po vlastitoj volji, unaprijeđen je sustav kuhanja te njegovi efekti na vašeg lovca ili lovkinju, opcionalne zadatke sada možete prihvaćati s bilo koje pozicije, a ukoliko naletite ne neko čudovište u prirodi, možete odmah i pokrenuti zadani lov na njega… O raznim sitnim promjenama unutar oružja, oklopa i drugih pojačivača vaših statistika da i ne govorim, vjerojatno bi se isti ovakav tekst dao napisati samo o izmjenama u svakom od 14 dostupnih oružja.

Monster Hunter Wilds pripada onoj skupini igara kojoj nije potreban nikakav mudar završni komentar. Riječ je o novom nastavku dugotrajne i prepoznatljive franšize u kojoj točno znate što dobivate, pogotovo ako ste okorjeli lovac. No, čak i ako vam je Monster Hunter potpuna nepoznanica, Wilds je idealan za vas, jer riječ je o najblažem i najjednostavnijem nastavku ove dugovječne lovačke priče.