Album Životinjsko carstvo bio je moja Biblija kad sam bio dijete. Ništa mi tada nije bilo draže na čitavom svijetu. Prvo dobiješ čokoladicu, onda lijepiš sličicu u album, potom ostatak slike moraš obojati i na kraju saznaš brdo informacija o raznim životinjama – ne može bolje. Zapravo, moglo je jer kad sakupiš sve sličice i pošalješ to Krašu, nagrade te kutijom punom slatkiša… koji potraju najviše dva dana, ako ti roditelji zabrane da ih smažeš sve odjednom.

Poanta ovog uvodnog dijela je ta da sam ja od malena stvarno bio intrigiran životinjama (i slatkišima), a kad sam dobio prvo računalo jedna od najdražih igara bila mi je Zoo Tycoon iz 2001. U međuvremenu se taj interes za životinjama izgubio, ali čim je 2019. najavljen Planet ZOO pomislio sam da je to igra koju jednostavno dugujem sam sebi, proizvod koji će mi vratiti fascinaciju životinjskim svijetom.

S obzirom na to da s ovom recenzijom kasnim dobra dva mjeseca, možete pretpostaviti da nije sve išlo po tom planu.

Vidite, Planet Zoo je u načelu vrlo dobra igra i uvjerljivo najbolji zoo-sim na tržištu. Ovakvu igru doista nismo imali već godinama i u toj činjenici leži malo zadovoljstvo da takvo što postoji. Međutim, ne mogu reći da sam se ludo zabavio uz Planet Zoo. Možda je moj pristup igri bio pogrešan, a očekivanja promašena, ali rezultat je u konačnici takav da sam se morao tjerati na igranje, što inače nije dobar znak.

Planet Zoo je iznimno detaljna i duboka igra u kojoj izgradnja zoološkog vrta nikad ne ide tako da ogradiš prostor, kupiš životinju, središ joj boravište i pustiš ljude da ju promatraju. Mislim, to je osnova ideje, ali prije ograđivanja prostora treba računati na vrstu i visinu ograde i razinu vidljivosti životinjskog boravišta. Nekim ogradama morate stavljati zaštitu protiv penjanja, nekad morate stavljati jednosmjerno staklo da se životinje ne bi osjećale previše eksponirano, i sl. A to je tek za ograđivanje. Nadalje morate paziti na populaciju životinja, njihove potrebe prostora za igranje, hranjenje i privatnost, potrebe za vegetacijom odgovarajućeg tipa, pravom temperaturom staništa, i sl.

Zatim treba voditi računa da posjetitelji ostavljaju napojnicu pokraj izložbenog prostora, a za to moraju biti informirani pa svakoj vrsti životinje treba pripremiti panele i zvučnike za informiranje. To je osnova osnove – kasnije slijede veterinarska istraživanja, rad na repopulaciji faune, izgradnja karantene za oboljele životinje, opremanje zoološkog vrta potrebnim objektima za goste, puštanje životinja u divljinu…

Planet Zoo ima hrpetinu simulacijskih elemenata zbog kojih ovo nije igra za opuštanje nego igrača konstantno drži pod stresom. Istina je da je dosta toga automatizirano uz podršku za sadržaje koje su kreirali drugi igrači. Taj dio gotovo da i uklanja potrebu da sami nešto gradite, pogotovo ako nemate inspiraciju za to. Što je i dobra vijest jer nisu svi alati za izgradnju intuitivni pa izgradnja obične staze ovdje izgleda nepotrebno zakomplicirana. Igra također ima opširan tutorial, ali igrač treba zapamtiti toliko toga da sam u tome našao više frustracije nego zabave.

Planet Zoo ima hrpetinu simulacijskih elemenata zbog kojih ovo nije igra za opuštanje nego igrača konstantno drži pod stresom.

Primjerice, sučelje je odlično dizajnirano – pregledno, brzo, funkcionalno. No, uzalud sve to kad ja moram nasumično klikati deset kategorija da se prisjetim gdje je što. Tu mi recimo fali jednostavnost nekadašnjeg Zoo Tycoona koji je imao pet rubrika sa svime. Ovdje tih kategorija ima dvostruko više. S jedne je strane dobro što je igra kompleksna i realistična simulacija, ali brzo se pretvori u sistematsku, gotovo birokratsku proceduru upravljanja i promatranja različitim menijima i izbornicima. Životinje su onda u nekom drugom planu.

Možda će zvučati glupo, ali u Planet Zoo mi strašno nedostaje jedan sitni detalj Zoo Tycoona – onaj dio kad su životinje izražavale (ne)zadovoljstvo emojijima, davno prije lajkanja i reagiranja na društvenim mrežama. Ovdje imam samo nekakav mjerač koji je ili u crvenom ili u zelenom kad kliknem na životinju, ali s tim mjeračem nikad nemam neki osjećaj da životinji godi ili škodi ono što za nju radim. Realistično je što nema nikakvih letećih emojija, ali stvar je u tome što vizualni stil Planet Zooa ne prati tu realističnost nego je kao iz crtića – ljudi su karikature, a životinje se pakiraju u kutije. Lako je stoga prvim pogledom steći krivi dojam da je ovo simpatična zen igra, a zapravo se radi o igri grčevite borbe da vam zoološki vrt bude iole funkcionalan, a vaš bankovni račun u plusu.

Lako je prvim pogledom steći krivi dojam da je ovo simpatična igra, a zapravo se radi o igri grčevite borbe da vam zoološki vrt bude iole funkcionalan.

Igra pritom nudi dosta izazova, dvanaest njih u Career modu (+novi s DLC-ovima), a nakon toga imate zasebne misije, Franchise mod u kojemu je cilj izgraditi više različitih ZOO vrtova na različitim kontinetima, te u konačnici Sandbox mod u kojemu novac nije problem već možete izgraditi svoj ZOO vrt iz snova. Multiplayera u punom smislu riječi nema, iako postoji minimalna suradnja s drugim igračima u Franchise modu.

Količina sadržaja nije upitna te u startu imate vrlo široku ponudu od preko sedamdeset vrsta životinja. Posebno me iznenadilo što to nisu isključivo „velike“ životinje već na primjer možete napraviti i izložbene prostore za zmije, kukce, guštere, paukove, žabe i sl. O svakoj vrsti također možete saznati korisne informacije kroz detaljnu Zoopediju koja će vam između ostaloga je li neka vrsta ugrožena, u izumiranju i sl. Sami modeli životinja su fenomenalni, s hrpom detalja i vjernih animacija. Životinje u Planet Zoo izgledaju prirodno i pravi je gušt promatrati ih „u prijenosu“ – za to postoji posebna kamera koja se fokusira na njih.

Cijena te raskoši dolazi u vidu performansi. Nije Planet Zoo užasno zahtjevna igra, ali za igranje u 1080 rezoluciji pri 60 sličica po sekundi trebat će vam kartica u rangu GTX 1070. Ako imate niži rang, primjerice GTX 1060, čeka vas otprilike 30-45 fps-a na maksimalnim detaljima. Ostatak tehničke strane je solidan – učitavanja su brza, a premda je igra u početku imala određene tehničke poteškoće u vidu rušenja, zadnja ažuriranja uglavnom su izgladila situaciju.

Dakle, vrlo atraktivna igra dubokih mehanika i realističnih scenarija… a opet mi nije sjela. Planet Zoou planiram dati još jednu priliku, ali tražena razina mikromenadžmenta ne ulijeva mi nadu da će mi se stav promijeniti. Uvjeren sam da se u ovoj igri može uživati, kad točno znate gdje ta uživancija leži. Nekome će se baš svidjeti što se mora brinuti o najsitnijim aspektima u vođenju zoološkog vrta, a netko će vapiti za jednostavnijim rješenjima jer se samo želi brinuti za svoje mravojede. Planet Zoo je u svakom slučaju kvalitetna igra, ali nije svačiji pojam zabave.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na digitalnoj kopiji igre u izdanju za PC. Kopiju igre ustupio nam je njezin izdavač.