Pupperazzi je proizvod koji ima smisla jedino u obliku videoigre, a i tako ga mnogi gledaju s čuđenjem. Igra o slikanju pasa – ma tko li se samo toga sjetio, a da nije Nintendo? Pupperazi započinje šašavo: pas u kabanici objašnjava kako se rade fotografije, a nakon toga šalje me da fotografiram sve oko sebe. Na raspolaganju imam nekoliko manjih lokacija koje postupno trebam otključati, a svaka je ispunjena s nekoliko različitih pasmina. Fotografiranje pasa je glavni zadatak, ali ne i jedini. Iznenadilo me da igra ima i poneke platformerske izazove te tjera igrača da istražuje okoliš za što bolju poziciju s koje će slikati pse.

Pupperazzi iz samog fotografiranja uspijeva izvući neke šašave zadatke. Na primjer, morao sam pronaći i slikati veliko čudovište u jezeru koje se na kraju ispostavilo da je veliki pas u kostimu ribe. Ili sam morao okupiti više pasa na jednoj lokaciji i zabaviti ih pomoću igračaka. Svaka lokacija u igri ima četiri različita doba dana, svako s različitim zadacima i prilikama. Po noći sam u parku fotografirao psa duha, dok sam po danu mogao naletjeti na pse koji imaju koncert. Svako doba dana je imalo drugačiji ugođaj i osvjetljenje što je utjecalo na glavni dio igre – fotografiranje.

Stvarno su velike mogućnosti koje igra daje pri odabiru filtera i leća za fotografiranje. Sve te mogućnosti nisu bile dostupne od samog početka, nego su se trebale otključati, što je dopustilo svakom filteru i leći da dođu do izražaja i budu isprobani. Naravno neki su mi se svidjeli više od ostalih, ali opet dobar pristup zbog kojeg sam bio siguran da znam koju leću i filter želim. Način na koji sam sve to otključavao su bile zlatne kosti koje bi dobivao nakon rješavanja zadatka ili bi ih nalazio raštrkane po lokacijama na isti način kako sam otključao dodatni zadatak. Iako za “prelazak” igre nije potrebno skupiti sve, otključavanje svega je bio brz proces jer je igra stvarno darežljiva sa zlatnim kostima.

Uz zlatne kosti tu su i followeri koji služe za otključavanje novih lokacija i novih doba dana. Svaki put kada sam uhvatio fotografiju imao sam priliku je objaviti je i za nju dobiti pratitelje. Nakon toga imao sam nekoliko opcija: mogao sam spremiti sliku da je mogu vidjeti nakon što odem s lokacije (sve nespremljene slike se brišu nakon odlaska) ili sam je mogao ručno obrisati i osloboditi prostor za druge slike. Sada iskreno malo mi je čudno bilo to što sam ograničen na nekoliko slika po lokaciji, zato što da sam htio mogao sam zloupotrijebiti taj sistem tako da sam slikao, objavljivao i brisao jednu te istu sliku i tako proći igru još brže nego što jesam.

Nakon što sam u prvom prelasku prošao igru u 20 minuta tako da sam samo rješavao zadatke sam se začudio kako toliko malo toga ima u njoj. Zatim sam krenuo ispočetka, ali s drugim pristupom: polako sam pokušavao uhvatiti što bolje slike, i vrag ga odnio – zabavio sam se uz Pupperazzija. Tek tada sam mogao primijetiti opuštajuću atmosferu i iskoristiti široke mogućnosti slikanja koje u kombinaciji čine ugodno iskustvo. Slikao sam na tisuće slika, neke skoro identične s malim iteracijama i nije dosadilo sve dok sam imao ideja što bi mogao slikati.

Pripremanje prije samog slikanja, odlučivanje kakvu sliku želim i traženje savršene slike bilo je dosta zabavno iskustvo. Svaka odluka u igri vezala se uz to želim li fotografiju uhvatiti u gradu, želim li je slikati po noći, kakav FOV tražim, kako mi je četveronožni model obučen. Svi ti sitni  detalji utjecali su na to hoće li slika biti samo dobra ili odlična. Naravno nisam trebao davati pažnju ničemu od toga i proći igru samo slikajući ono što mi igra kaže bez da uzimam kako mi slike ispadaju u obzir no onda bi zanemarivao glavni cilj koji igra pokušava postići, biti opuštajuća i probati napraviti da sve ostale brige odu.

Nažalost, na fotografijama se lako može vidjeti jedan od značajnijih problema igre – nedostatak animacija. Svi psi su bili u istom položaju i što god da su radili, bilo to spavanje, hodanje, čak i vožnja skutera, poze su im na slikama uvijek bile iste. Uz to je problem je i stvarno minimalna količina toga što ima za ponuditi uz slikanje jer svaka lokacija je dosta mala tako da nakon što me je volja za slikanjem prošla više nisam imao što drugo raditi.

U stvarnosti Pupperazi nema ništa konkretno za ponuditi. To iskustvo je jako kratko i spada u kategoriju “pokrenuo igru jednom, završio i više je vjerojatno nikad neću dotaknuti”. Čak i da je probam ponovo igrati, sumnjam da bi išta novog otkrio zato što je toliko kratko, a i publika za koju je igra ciljana je specifična. Ako slikanje ili psi nisu vaša furka onda ni u Pupperazzima neće naći ništa vrijedno užitka.