Nakon nepunih osam godina muke i iščekivanja, srpski razvojni studio Ebb Software konačno je izbacio mistični horor naziva Scorn. Očekivanja za ovu igru bila su iznimno visoka, ponajprije jer je Scorn od najranijih prikaza djelovao prekrasno – na svoj jeziv i nadrealan način. I dok atmosfera i prezentacija u Scornu zaslužuju velike pohvale, ostali elementi na kraju djeluju zanemareno i potisnuto u stranu, do te mjere da značajno koče čitav naslov.

Ljepota je u očima promatrača

Vizualna prezentacija glavno je meso ove igre, figurativno i doslovno. Igrin svijet detaljno je inspiriran djelima Švicarca Hansa Reudija Gigera i Poljaka Zdzisława Beksińskog. Beksiński je u svojim radovima često prikazivao distopijski i uznemirujući nadrealizam, dok je Giger poznat po stapanju ljudskog tijela s mehaničkim strojevima, a jedan od  najboljih primjera za njegov biomehanički stil je kreacija poznatog Xenomorpha iz kultnog filma Alien.

Radovi spomenutih autora oslonac su za stvaranje mističnog i jezivog svijeta Scorna koji će itekako ostaviti dojam na igrača. Postrojenja po kojima se krećete izgledaju poput žive simbioze mesa i strojeva. Dobar broj uređaja s kojim rukujete podrhtava, diše i ispušta tekućine koje neminovno podsjećaju na krv. Svaka vaša interakcija s igrinim svijetom popraćena je gnjecavim i neugodnim zvukovima, tako da nikada niste sigurni je li ono što dirate žive ili nežive prirode.

Svaka interakcija u Scornu popraćena je gnjecavim zvukovima i nikada niste sigurni je li ono što dirate žive ili nežive prirode.

Štoviše, dizajn razina toliko je upečatljiv da one djeluju kao svojevrsni glavni likovi, dok ste vi tek slučajan prolaznik. Po uzoru na Gigera, prisutan je poveći broj aluzija na općenje i seksualnost, od čega se najviše ističu razni falusni simboli. Najjednostavnije rečeno, ovo je idealna igra za sve one koji vole gurati stvari u razna čudnovata mjesta.

Na vašu (ne)sreću, lokacije neće biti upečatljive samo zbog istančanog estetskog ukusa. Naime, mjesta po kojima kročite počesto će biti u derutnim ruševinama iz kojih će zjapiti raspadnuta tijela raznih stvorenja umrlih pod grotesknim i čudnim okolnostima.

Iako ovo zvuči stravično, Scorn nije strašna igra, barem ne po današnjim standardima koje su postavile moderne horor igre. Primjerice, ovdje ne morate strahovati od iznenadnog prestrašivanja. Jednako tako, Scorn vas neće tražiti da se skrivate po ormarima ili podnicama kreveta bježeći od stravičnih neprijatelja. Scorn je igra laganog tempa u kojoj je strah gotovo u potpunosti zamijenjen nelagodom te osjećajima čuđenja i gađenja.

Fantastičnu atmosferu dodatno će pojačati detaljne animacije iz prvog lica vašeg neimenovanog protagonista. Premda će ovo zvučati pomalo začudno, svijet Scorna prekrasno je mjesto. Njegova jezovitost i mističnost svakako su najveći aduti same igre. Oživljena djela Gigera i Beksińskog nikada nisu izgledala tako morbidno lijepo, što smatram velikom pohvalom razvojnom studiju odgovornom za Scorn. Nažalost, jednom kada se zasitite pogleda na fantazmagoričnu distopiju, uvidjet ćete kako igra pati od brojnih problema.

Premda će ovo zvučati pomalo začudno, svijet Scorna je prekrasno mjesto.

Labirint, zagonetka, labirint, zagonetka…

Priča u Scornu nedokučiva je i mistična baš poput samih levela. Izuzev nekoliko režiranih scena, u igri ne postoji nikakva naracija osim one kroz dizajn svijeta oko vas, što u nekim trenucima može djelovati zbunjujuće. Zaboravite na uobičajene stvari poput dijaloga, zapisa na terminalima, krvavih dnevnika ili monologa vašeg lika. Čak i osnovne stvari poput sučelja nisu odmah vidljive već ih morate aktivirati pritiskom tipke. Scorn će na svako vaše potencijalno odgovoreno pitanje postaviti nekoliko novih i nikada nećete znati što se zapravo događa.

S druge strane, najveća čar takvog prenošenja priče upravo je u otvorenosti i nedorečenosti. Svatko na svoj način tumači svoj prelazak, a zbog velike kreativnosti u dizajnu, broj mogućih obrazloženja je neizbrojiv. Za mene je Scorn priča o cikličnosti jednog sustava koji imitira život – rođenje, razvitak i smrt pojedinca zapravo su nebitne sastavnice većeg kolektiva kojeg čini društvo. Ako ćete i vi zaigrati Scorn, dobre su šanse kako ćete sasvim drugačije protumačiti zbivanja unutar igre, što samo dokazuje kako je moguće prenijeti kreativne i dubokoumne ideje i bez da se igraču sve ponudi na pladnju.

Za mene je Scorn priča o cikličnosti jednog sustava koji imitira život – rođenje, razvitak i smrt pojedinca zapravo su nebitne sastavnice većeg kolektiva kojeg čini društvo.

Vaš lik, vjerojatno ljudsko biće, budi se u golemom i napuštenom svemirskom brodu te kreće u potragu za smislom i objašnjenjem. Glavninu gameplayja u Scornu činit će prostorna orijentacija i rješavanje zagonetki. Ovdje valja istaknuti kako je Scorn prilično linearna igra, vaš lik tako ne može skočiti, a povišenja od kakvih 20-ak centimetara za njega su nemoguća misija pa radije bira utabane staze prepune užasa – treba ipak čuvati koljena! Velika linearnost donekle je zamaskirana beskrajnim hodnicima po kojima ćete se nerijetko gubiti. Ti će vas labirinti uglavnom dovoditi do nekakve zagonetke, čije rješavanje će vam omogućiti napredak do novih labirinata i setova zagonetki.

Drugim riječima, Scorn nije pretjerano maštovit u dizajnu gameplaya, a slično bi se moglo reći i za njegove zagonetke. Neke od njih zabavne su i pružit će vam onaj “eureka!” osjećaj zadovoljstva kada konačno dođete do rješenja. No većina se svodi na dosadno šetanje vamo-tamo kako bi istu stvar napravili određeni broj puta. Nije to daleko od pejorativnog opisa “simulator hodanja”. Zaista postoje situacije u kojima se ionako kratko trajanje nepotrebno odugovlači nepotrebnim nahodavanjima po liftovima i hodnicima.

Scorn nije pretjerano maštovit u dizajnu gameplaya, a slično bi se moglo reći i za njegove zagonetke.

Nemaštovite zagonetke još se više ističu kada uvidite da nikada nećete shvatiti zašto ih uopće rješavate. Jedna od poanti same igre i je da bude nedokučiva i u načelu nemam ništa protiv toga u kontekstu priče, no bez nekog cilja i motivacije može vam se dogoditi da vas jednostavno prestane biti briga za ono što se događa na ekranu. Kako igra nema strašnih elemenata koji bi podizali napetost, u nekim trenucima Scorn postane čak i dosadna igra. Za razbijanje takvih dionica u teoriji se trebala pobrinuti borba, no ona je ispala daleko najslabiji aspekt cijele igre.

Jeziva borba

Borba u Scornu je jeziva, nažalost iz sasvim krivih razloga. Sukobi s neprijateljima nisu toliko česti i uglavnom se mogu izbjeći, što bih vam svakako i preporučio. Naime, okršaji su toliko šlampavi i nerealno teški da neizbježno vode do frustracije. Za početak, vaši neprijatelji prilično su jednolično dizajnirani, repetitivni i znatno odskaču od detaljnog i jedinstvenog svijeta oko vas. Nadalje, njihovi napadi su nepogrešivi i u stanju su vas pogoditi s drugog kraja prostorije.

Sukobi s neprijateljima nisu toliko česti i uglavnom se mogu izbjeći, što bih vam svakako i preporučio.

Naposlijetku, cijeli sustav jednostavno nije zabavan i djeluje nepotrebno uguran. Na raspolaganju imate nekoliko vrsta oružja, s time da je municije jako malo pa treba biti iznimno oprezan s ciljanjem. Zdravlje je također luksuz, stoga je problem svaki puta kada vas pogodi neprijateljski projektil – zbog loših kontrola praktički je nemoguće izbjeći ga. Zbog svega toga pametnije je izbjegavati borbu, no Scorn nema nikakav sustav skrivanja niti šuljanja, što dovodi do komičnih situacija u kojima trčite u krug za svoj unakaženi i mizerni život.

Najgore od svega, sustav učitavanja napretka prilično je staromodan, što znači da svaki puta kada umrete morate ponavljati određene dionice koje često uključuju i gledanje raznih animacija. Premda detaljne i lijepe, postanu dosadne ako ih morate ponavljati više puta jer ne postoji opcija za njihovo prekidanje. U igri postoje i svojevrsne boss bitke, no u njima samo dodatno do izražaja dolaze problemi navedeni u prethodnim redcima. Treba biti pošten pa reći kako su oružja detaljno modelirana i pružaju solidan i mesnat osjećaj napucavanja, no što vam to vrijedi kada je municija toliko raštrkana? Sve u svemu, borba je totalni promašaj i očito je kako joj nije posvećeno dovoljno pažnje i promišljanja.

Na kraju svega, što zaključiti o Scornu? Riječ je o prekrasnoj igri vrlo unikatne tematike koji će vam nedvojbeno ostati u sjećanju. Istovremeno bi vam u sjećanju mogle ostati i veoma prosječne gameplay mehanike koje će vas ponekad dovesti do ruba živaca. Mnoge zamjerke Scorn je dobio na račun svog omjera trajnosti i cijene. Dok je moje odigravanje trajalo nešto više od sedam sati, uzmite u obzir kako ovdje ne postoji nikakav razlog da igru odigrate ponovno.

Scorn je veoma specifičan naslov i dojma sam kako je rađen za veoma uzak krug publike. Ako jako volite biomehanički stil i želite znati kako bi izgledao svemirski brod koji bi Alienov Xenomorph osobno dizajnirao, nabavite si Scorn. Za sve ostale, preporučio bih da pričekaju popust.