Originalna Hellblade igra izgledala je je kao skupi naslov rađen na skromnom budžetu nezavisne produkcije. Hellblade 2 je s druge strane igra čiji se razvoj već pet godina financira iz džepova tvrtke Microsoft, a odabrali su ju kao prvu igru kojom su najavili Xbox Series X konzolu. Uz takav kontekst dolaze određena očekivanja i nisam siguran da će ih Hellblade 2 ispuniti svim igračima.

Unatoč većem budžetu za razvoj, Hellblade 2 se zadržao u gabaritima prošle igre, što nije nužno loša odluka. No, umjesto da se pojača tamo gdje je original bio tanak, nastavak se odlučio osnažiti elemente u kojima je prva igra već bila dobra: priču i audiovizualnu prezentaciju.

Priča nas vraća u ulogu ratnice Senue koja završava na Islandu u potrazi za ljudima koji su masakrirali njezino pleme. Senua ondje dolazi u osvetničkoj misiji, no zatiče situaciju kakvu nije očekivala. Zemlju teroriziraju divovi i Senua počne suosjećati s lokalnim stanovništvom koje je isprva vidjela kao neprijatelje. Ispostavi se da Senua ima posebnu mogućnost komuniciranja s divovima te da može spasiti tu napaćenu zemlju. Ipak, to spašavanje ima svoju cijenu, a Senua mora raščistiti sama sa sobom je li tu cijenu spremna platiti.

Senua je i dalje protagonist koji boluje od psihoze, manifestirane tako da i sam igrač čuje glasove u njezinoj glavi. U ovom se nastavku to malo romantizira, tj. predstavlja kao njezina “posebna moć”, a dobar dio priče bavi se temom prihvaćanja Senuine različitosti. Ona sama radi na tom prihvaćanju, a pomaže joj interakcija s drugim likovima koji ju također nastoje prihvatiti. Za razliku od prve avanture, Senua ovdje susreće nekoliko ljudskih likova i igra ima puno više klasičnih dijaloga, kako u režiranim scenama tako i tijekom trčkaranja po Islandu.

Za razliku od prve avanture, Senua ovdje susreće nekoliko ljudskih likova i igra ima puno više klasičnih dijaloga.

Priča je sveukupno gledajući intrigantnija i dinamičnija naspram one u prvoj igri. Zaplet s divovima držao me zainteresiranim sve do samog kraja i bilo je tu nekih scena za pamćenje. Mislim da je priča idealno posložena, tako da nikad ne odlazi u krajnost fantazije nego se drži prizemljenih motiva. Preciznije rečeno, dosta se oslanja na neka pučka vjerovanja koja prezentira na način da ih ne odbacuje nego ih nastoji racionalizirati.

Protagonistica je i u nastavku glavni pokretač radnje. Iako si je Senua nakon prve igre posložila neke misli i pomirila se s gubitkom svog partnera, u Hellblade 2 je čekaju drugačiji izazovi. Još uvijek nije prešla preko problematičnog odnosa sa svojim ocem, niti je u potpunosti spremna za ulogu spasiteljice kakva želi biti. Senua želi pomagati ljudima, ali se boji biti odgovorna za tuđe sudbine. Njezina ju psiha vuče dolje svaki put kad se suočava s potencijalnim neuspjehom, često ju paralizira strah od smrti i ona konstantno izražava nesigurnost u svemu što radi. U jednom trenutku Senua svojim glasovima u glavi govori: “Zašutite!”. I ta njezina interna borba ponovno je ono što obogaćuje radnju kao komplementarni dodatak glavnoj priči o divovima koji također imaju komplicirane sudbine.

Iako si je Senua nakon prve igre posložila neke misli i pomirila se s gubitkom svog partnera, u Hellblade 2 je čekaju drugačiji izazovi.

Senua kao lik po mnogo toga djeluje kao Max Payne ove generacije. Patnje kroz koje one ovdje prolazi na trenutke su baš nelagodne za gledati. Od od skorog utapanja do skorog izgaranja na lomači. Igra bi vam možda mogla biti traumatična ako ste klaustrofobični – ima jednu sekvencu gdje se Senua dobrih minutu-dvije pati s provlačenjem kroz uski tunel i to stvarno izgleda mučno. Baš kao i kod Maxa Paynea, ovdje se često osjeti mazohistički ton prema glavnom liku, ali postoji i nekoliko trenutaka gdje Senua dobiva rijetki trenutak blaženstva na suncu. Dobro je to usklađeno sa samim mjestom radnje, kojega u početku vidite kao kršnu i kišnu verziju pakla, a kasnije uočavate da tu ima i ljepote kad se tmurni oblaci raziđu.

Priča u trajanju od 7-8 sati uspije jasno prenijeti svoje poruke. Međutim, moram biti iskren pa reći kako ne bih izdržao da je duža od toga. Rijetki su trenuci tišine u ovoj igri jer Senuu konstantno prate glasovi u glavi, što pred kraj već postane mrvicu naporno, a u kombinaciji s mazohizmom i pomalo deprimirajuće. Ja inače obožavam igre tužnjikavih tonova, ali naslovi poput Disco Elysiuma, Death Strandinga ili A Plague Talea znaju kad i kako trebaju razbiti svoju depresiju da ne postanu odbojni. Hellblade 2 mi je ponekad djelovao kao me pod svaku cijenu želi natjerati u plač, kao da je to poanta igre. I tad je djelovao kao da mu radnja ne bi postojala bez forsiranja patnje i žalopojki.

Rijetki su trenuci tišine u ovoj igri jer Senuu konstantno prate glasovi u glavi, što pred kraj već postane mrvicu naporno.

Možda se ovo najbolje primjeti u tekstu završnih pjesama. Dok je prva igra imala poruku: „Feeling as though you never belong, this feeling is not sadness, this feeling is not joy, I truly understand, please don’t cry now”, druga igra svojom pjesmom poručuje: „I’m a child with an animal soul, I don’t belong here, I don’t belong anywhere”. Kao da se Senuu i igrača aktivno potiče da budu tužni zbog nepripadanja, umjesto da ih se tješi. Usprkos tome, Hellblade 2 je priča vrijedna pažnje, a Senua izvrstan lik… samo pred kraj sve to postane malo pretjerano i najradije bih volio da priča stane na ovome dijelu. Sve poslije ovog poglavlja bi bilo kao da netko želi napisati Patnje mladog Werthera 2 jer je prvi roman bio uspješan.

Dok priča barem ima nekakve ambicije u odnosu na prvu igru, gameplay se u Hellblade 2 najjednostavnije se može opisati kao neinovativan. Temelji originala gotovo da se uopće nisu mijenjali i računajte da je ovo vrlo izravna i striktno jednosmjerna igra. Nema mape, nema skupljanja predmeta ni inventoryja, nema nikakvog sučelja, nema nadograđivanja vještina, nema različitog oružja… Hellblade 2 je jednostavna igra s tri vrste zagonetki (od kojih je jedna vrsta potpuno opcionalna) i borbom koja ostaje ista od početka do samog kraja igre.

Temelji originala gotovo da se uopće nisu mijenjali i računajte da je ovo vrlo izravna i striktno jednosmjerna igra.

Je li to loša stvar? Kao i u prvom dijelu – mehanike gameplaya posluže svrsi i ne može se reći da je Hellblade 2 dosadna igra ili da joj fali izazova. Ima dobar balans između borbe i rješavanja zagonetki, a ti elementi ne oponašaju druge igre u svojoj izvedbi. Međutim, razočaravajuće mi je da nastavak s kudikamo većim budžetom u gameplayu nije napravio skoro pa nikakav pomak. Barem da su ubacili dvije vrste oružja umjesto jednog jedinog mača – minimalno bih to pohvalio.

Borba me ostavila podijeljenih dojmova. Lijepo je koreografirana i fino miješa cutscene sa gameplayem. Iako se uvijek borite 1 na 1, obično to ne umanjuje dojam da ste usred masivne bitke. S druge strane, sav se izazov svodi na uočavanje redoslijeda u napadima protivnika. Nekad su to dva bloka i jedno izmicanje pa udri ološ. A nekad su tri bloka i dva izmicanja pa udri bagru. Tolike su otprilike varijacije u borbi Hellbladea 2 koja bi brzo postala ponavljajuća da nije primjereno dozirana. Klasičnih boss bitki nema do samog kraja igre, a i zadnja je bitka samo iscrpnija verzija borbe od one u prethodnih 7-8 sati igranja.

Iako se uvijek borite 1 na 1, obično to ne umanjuje dojam da ste usred masivne bitke.

Svidjela mi se surovost i energičnost u borbi. Kad Senua uđe u niz napada i izvedete kombinaciju dva-tri brza i jedan snažniji napad, njezino deranje kao da postaje sve glasnije sa svakim sljedećim udarcem, što je zgodan detalj. Isto tako, kad mačem odbijete sjekiru koju protivnik baci na vas, to zbog kuta kamere izgleda fenomenalno, gotovo kao u filmu. Generalno su sve animacije u borbi dosta impresivne, iako ih nema baš toliko da ne vidite ponavljanja u egzekucijama čak i u ovako kratkotrajnoj avanturi.

Gameplay ove igre vjerojatno neće nikoga posebno očarati, ali bi to mogla učiniti općenita prezentacija igre. Slušajte, moramo pričati o tome koliko dobro Hellblade 2 izgleda, i pritom ne mislim na teksture i okoliše. Glavni adut ove igre jesu glumačke izvedbe – facijalne ekspresije, suptilne i sitne kretnje likova i sl. Ovo je prva igra Xboxove produkcije koja se ravnopravno može staviti u rang s animacijom iz The Last of Us Part II. Zapravo ga u nekim segmentima možda i nadmašuje.

Ovo je prva igra Xboxove produkcije koja se ravnopravno može staviti u rang s animacijom iz The Last of Us Part II.

Hellblade 2 izgleda filmski te vrlo ekspresivno prenosi svu raskoš glumačke izvedbe. Svi su glumci ovdje odradili vrhunski posao, tako da im možete “pročitati” emociju prije nego išta kažu. Posebnu pohvalu zaslužuju i glumci koje ne vidite, odnosno glasovi u Senuinoj glavi. Tu je raspon odglumljenog zaista nevjerojatan i glasovno se prenose sumnje, fobije, ljutnje, znatiželje i druge stvari. Zanimljiv je detalj da igra ima i alternativnog naratora kojeg otključate nakon prvog prelaska.

Nekoliko je dodatnih stvari koje Hellblade 2 čine filmskim iskustvom. Ovo je jedna od onih igara gdje nema prekida iliti crnog ekrana prije prelaska na iduću scenu. Kad god se radnja prebacuje na drugu lokaciju, kamera se udalji, vidimo raskošni pejzaž Islanda dok kamera leti po zraku i onda se spusti tamo gdje se priča nastavlja. Dosta upečatljiva stvar, a za pohvaliti je i super brzo učitavanje na samom ulasku u igru, koje traje jedva 2-3 sekunde na NVME disku. Možda i najbrže koje sam vidio na PC-ju što se novih igara tiče.

Za pohvaliti je i super brzo učitavanje koje traje jedva 2-3 sekunde. Možda i najbrže koje sam vidio na PC-ju što se novih igara tiče.

Druga stvar koja Hellblade 2 čini filmskim iskustvom mogla bi nekoga i zasmetati. Naime, izvodi se u ultrawide omjeru slike (21:9 ili više), pa ako nemate takav široki monitor slika će vam biti „odrezana”, tj. imat će crne rubove na vrhu i dnu ekrana. I to nije opcija koju se može isključiti – tj. barem trenutno nema mogućnosti da se to napravi. Nekoliko je igara već koristilo ovakvu prezentaciju (The Order 1886, The Evil Within) i ovo nije nova stvar, ali nekoga bi moglo zasmetati što se taj efekt za filmičnost ne može isključiti kao sve druge stvari.

Hellblade 2 sam igrao u PC verziji i većinu vremena igra je išla glatko na osrednjoj konfiguraciji (Core i7-9700K, RTX 4070) za današnje pojmove. Tu ipak moram naglasiti da su DLSS i Frame Gen opcije morale odraditi svoje kako bih postigao više od 40 fps-a na maksimalnim detaljima u 1440p rezoluciji. Framerate je unatoč Frame Gen opciji dosta oscilirao, ovisno o kompleksnosti prizora, a u dva navrata mi se dogodilo i drastično usporavanje (doslovni slideshow) koje se srećom eliminiralo pauziranjem igre. Nisam imao nijedno rušenje niti sam vidio ijedan bug; mislim da je s te strane igra baš uglancana.

Hellblade 2 se, naravno, treba igrati sa slušalicama u / na ušima kako bi se postigao ciljani efekt kao da vam se u glavi „vrte” glasovi koje Senua čuje. Više ovo nije novi trik, ali je svejedno posebna stvar koja je iznimno kvalitetna. S dobrim slušalicama dobivate iluziju kao da vam netko stvarno šapuće stvari u uho. A izvedba je genijalna jer su svi komentari Senuinih glasova toliko dobro tempirani da ne zagušuju dijaloge niti se preklapaju. Znate ono kako u nekim igrama likovi počnu pričati pa ih nešto prekine i onda nikad ne dovrše ono što su imali za reći? Ovdje sve ima svoj tajming i nikada ne dolazi do takvih prekida u izgovorenom.

Kad smo kod dobrog tajminga, vrijeme je da zaključimo ovu recenziju. Ako ste čitali sve do sada, vjerojatno ste stekli dojam da je Hellblade 2 igra za koju imamo i pohvala i prigovora. No, moramo naglasiti da dosta toga ovisi o kutu gledanja i vašim očekivanjima. Nekome će ovo biti idealna igra koju će odigrati u jednom danu i ostat će mu u lijepom sjećanju zbog priče i prezentacije. A nekome će Hellblade 2 gameplayem biti razočaravajuće neambiciozan naslov koji na silu želi deprimirati igrača. I oba su pogleda na igru zapravo istinita.

Po mom mišljenju, Hellblade 2 se isplati zaigrati jer je u priču i prezentaciju igre uloženo dosta truda. Avantura je to koja ne traži da uložite jako puno vremena u nju, a ne bi vas trebala smoriti jer nema previše ponavljanja. Ako vam je problematično to što traje koliko i prvi dio, gameplayem nije ništa bogatija igra, a košta 20 eura više nego je original koštao po izlasku… rekao bih da ovo odigrate na pretplati pa ako baš želite posjedovati igru kasnije ćete ju već naći na popustu.