Sigurno znate za onu sortu filmova koji svoje najatraktivnije scene prikažu u najavi i na kraju ispadne da u cijelom trajanju nemaju ništa kvalitetnije za ponuditi. Upravo takav primjer imamo u obliku igre The Callisto Protocol. Promotivne objave za ovaj horor naslov pumpale su adrenalin fanovima Dead Spacea i sličnih igara, među koje se i sam svrstavam. A onda mi je The Callisto Protocol tijekom igranja više povisio tlak nego adrenalin. Sve ono što je u trailerima bilo uzbudljivo takvo je i u samoj igri. Ali sve ostalo što nije bilo prikazano pripada nekim neshvatljivim dizajnerskim odlukama.

(NE)PRAVEDNO OSUĐEN?

The Callisto Protocol stavlja nas u ulogu Jacoba Leeja, tipa koji se naizgled nađe na krivom mjestu u krivo vrijeme pa završi u svemirskom zatvoru. Za prvu noć u ćuzi dočeka ga pravi dernek – zatvorenici se pretvore u nasilne mutante i krene divljanje od kojega pucaju glave. Jacob s još jednim zatvorenikom nastoji pobjeći iz zatvora, a u tom pokušaju bijega razotkriva zavjeru o biološkom oružju i njegovom porijeklu.

Priča je to koju ste već čuli u hrpetini igara. Neki motivi su možda malo drugačiji u Callistu, ali cijela stvar ne može pobjeći od stereotipnosti i predvidivosti. Uvijek je tu zaluđeni vizionar, uvijek je tu zataškavanje pravog razloga zašto je izgrađen neki objekt, u ovom slučaju zatvor. Ne trebate dvaput pogađati kakva se tajna krije iza svega toga – prvo što vam padne na pamet vjerojatno je točan odgovor.

Priču The Callisto Protocola čuli ste već stoput – u drugim igrama.

Međutim, ne bih rekao da je priča u The Callisto Protocolu loša kao takva. Među pozitivnim stranama svakako joj je glavni lik Jacob, čija je parabola finog oblika i jasno vidite njegov razvoj od lika koji ne brine ni za koga pa do lika koji shvaća da taj nemar rezultira žrtvama. Također osjetite njegovu frustraciju jer on smatra da je netko drugi kriv što je on završio u zatvoru. Dobro je odglumljen, baš kao i drugi likovi u igri, kojih ruku na srce baš i nema mnogo.

Nažalost, problem što Callisto po cijeni od 60-70 eura ne donosi cjelovitu priču. Zaokružena je ta radnja, donekle, ali završni prizor otkriva da stvari ipak nisu skroz gotove. Kako su ekspanzije za igru već najavljene, imam snažan predosjećaj da ćemo upravo kroz njih dobiti pravi završetak priče, što je loša praksa koju ne podržavam. Nisam protiv toga da igra dobije dodatne priče, samo smatram da se proširenja ne bi trebala nastavljati na priču koju u glavnoj igri namjerno ostave otvorenom.

(NE)PRAVEDNO MUČAN?

The Callisto Protocol igra se iz trećeg lica, odnosno s kamerom iza ramena glavnog lika. I ta je kamera toliko blizu lika da definira iskustvo igranja. Jednostavno vidite samo ono što je pred vašim likom, a taj vas uzak pogled ostavlja ranjivima za neprijatelje koji vam dolaze po strani. Nebrojeno mi se mnogo puta dogodilo da me mutanti zaskoče izvan mog vidokruga i to je prva stvar koja vam može biti frustrirajuća. Dio protivnika u igri može vas ubiti jednim udarcem i taj udarac ne možete izbjeći ako niste licem okrenuti prema njima. Nema ovdje kotrljanja da bi se izbjegli napadi nego je mehanika obrane specifična.

Izbjegavanje napada se izvodi kroz izmicanje udarcima lijevo ili desno, pri čemu se kamera zaključa na protivnika pred vama. Ovaj sustav traži malo navikavanja i ključan je da biste u igri uopće preživjeli. Postoji strateška dubina u tome jer morate predvidjeti koliko udaraca za redom morate izbjeći, pa onda kontrom otvarate combo s vatrenim oružjem. Ideja u načelu nije loša dok se borite s jednim protivnikom, no kad vam navali više njih onda stvari brzo postanu kaotične. Pogotovo uz činjenicu da se 90% igre borite u uskim i zatvorenim prostorima.

Izbjegavanje napada se izvodi kroz izmicanje udarcima lijevo ili desno, pri čemu se kamera zaključa na protivnika pred vama.

The Callisto Protocol je linearna igra, ili preciznije rečeno – gotovo jednosmjerna. Veliku većinu lokacija istražujete tako da kroz njih prolazite na putu do sljedeće točke svog putovanja. Nema nikakvih zagonetki zbog kojih biste se vraćali na ranija područja, vrlo je malo prilika za sporedno istraživanje i sve je puno onih provlačenja kroz uske procjepe i ventilacijske prostore gdje se ništa ne događa. Računajte i na to da je ovo prilično spora igra, uz vrlo tromog lika i čitav niz segmenata u kojima vam igra blokira trčanje. A tu su i naporni QTE elementi, poput brzog pritiskanja tipke da bi se otvorila vrata obična vrata – srećom pa se mogu isključiti u opcijama.

Prvu polovicu igre jedva sam preživio monotoniju jer nekih 4-5 sati imate samo dva oružja na raspolaganju i napadaju vas tri vrste protivnika. Otključavanje nadogradnji ide dosta sporo i cijela avantura svede se na mlataranje protivnika koji mogu primiti po desetak udaraca i više. Situacija ipak postane bolja u drugoj polovici igre, kad promjena okruženja osvježi i sam gameplay. Dobijete više vatrenih / dalekometnih oružja, proširi vam se inventory, a do izražaja dolazi i mehanika šuljanja. Tada gameplay malo podsjeća na The Last of Us i njegove Clickere, a osobno mi je to bio najdraži dio igre.

The Callisto Protocol većinu vremena nije strašan kao horor igra.

Razlog za to vjerojatno leži u činjenici da The Callisto Protocol većinu vremena nije strašan kao horor igra. Brzo oguglate na pokušaje da vas uhvati na prepad, a pravilo je ionako da morate ubiti gotovo sve što vidite – bježanje se ne isplati. Pri sredini igre to se donekle mijenja jer neke protivnike možete izbjeći šuljanjem, a izbjegavanje mi je bilo najnapetiji dio Callista. Najneugodnije što ova igra nudi u pogledu horora jest što vas protivnici ponekad mogu pratiti kroz ventilaciju i onda ih čujete kako dolaze pa u panici gledate odakle će iskočiti.

Razočaranje je što igra nije naročito maštovita u pogledu neprijatelja pa ih možemo podijeliti na mutante koji trče, mutante koji pljuju i mutante koji pužu. Još je gore s boss protivnicima jer ih ima jedva toliko da budu množina. Jedna vrsta bossa ponavlja se kroz igru četiri puta i onda imate drugog koji je tek glomaznija varijacija onog prvog. Obojici je svojstveno to da vas ubijaju jednim udarcem bez obzira koliko vi energije imali. To može biti frustrirajuće, posebno u kombinaciji tromog kretanja lika i spore kamere.

Igra nije naročito maštovita u pogledu neprijatelja pa ih možemo podijeliti na mutante koji trče, pljuju i pužu.

To je tek početak frustracija u Callistu, nažalost. Mijenjanje oružja je užasno sporo toliko da u većini slučajeva nemate dovoljno vremena da ga promijenite usred bitke. Prvo morate otvoriti meni, odabrati oružje i onda slijedi animacija izmjene oružja. Ako tu animaciju prekinete ciljanjem prije nego Jacob namontira oružje – poništavate tu promjenu. Isto je i ako primite udarac usred montiranja oružja. Iritantno je i to što svaka promjena oružja animacijom izgleda kao da punite postojeće oružje streljivo i lako se možete dovesti do toga da mislite da ste reloadali, a niste. I onda to završi fatalno po vas. Da ne pričam o tome kako oružja vizualno izgledaju vrlo slično jer su 3D printana, a imate tri vrste pištolja i svaki je na ikoni vrlo sličan prethodnom.

Liječenje za vrijeme bitke gotovo da ne dolazi u obzir jer je jako sporo. I to donekle prihvaćam jer za svaku bitku trebate imati razrađenu taktiku. Ali igra u tome ide malo predaleko. Na primjer, imate opciju ručnog snimanja pozicije koja ne vrijedi apsolutno ničemu. Učitate tu snimljenu poziciju i onda vas igra vrati na zadnji autosave, odnosno checkpoint. Još gore od toga, checkpointove kao da je postavljao netko tko uopće nije razmišljao gdje bi igra trebala biti snimljena. Na primjer, pred jednu veliku bitku imate hrpu stvari za pokupiti i možete nadograditi svog lika. I ako usred te bitke poginete, igra vas vraća na točku prije nego ste sve to pokupili i nadogradili lika. Pa osim što morate ponoviti borbu, ponavljate i cijelu pripremu prije nje.

Opcija ručnog snimanja ne vrijedi apsolutno ničemu.

Nismo još gotovi s glupostima. Često se događa da dođete do stanica za nadogradnju bez dovoljno creditsa za nadogradnju, onda u sljedećoj prostoriji nađete nešto što možete prodati, ali vraga – vrata su se za vama zaključala i ne možete natrag do prostorije za nadogradnju nego morate čekati sljedeću. Takve stvari nisu bugovi – to su čudne odluke u dizajnu.

Nepravedno umiranje? Ima i toga. Neprijatelji su me znali zatući i kad im nisam bio u dometu udarca – npr. dok sam se penjao po ljestvama iznad njih. U jednoj situaciji mutant alarmira robotskog protivnika trčeći prema meni, da bi taj robot umjesto na mutanta zapucao na mene – i ubio me s drugog kraja mape, kroz zid. Tehnički problemi? Ima i toga. Dogodilo mi se da sam usred bitke propao kroz tlo, a u više navrata neprijatelji su mi se pojavljivali i nestajali s mape (i tu ne mislim da jednu vrstu neprijatelja koja može postati nevidljiva).

(NE)PRAVEDNO RUŽAN?

The Callisto Protocol izgleda lijepo i zvuči odlično. Već sam spomenuo da su glumci odradili odličan posao, a uvjerljivosti izvedbe pomogli su i vrhunski modeli likova. Čestični efekti su izvrsni, osvjetljenje je dobro i nipošto ne fali surovosti u prikazu krvavih umiranja. S verzijom za PlayStation 5 nisam imao problema po pitanju performansi – sve je u performance modu išlo glatko u 60 sličica po sekundi.

Glumci su odradili izvrstan posao, a uvjerljivosti izvedbe pomogli su i vrhunski modeli likova.

Za pohvalu je svakako dizajn okoliša, ili bolje rečeno kadrova. Onaj tko je slagao prizore definitivno zna što radi. Igra ima pravilan omjer svjetlosti i tame, a impresivno je da ne koristi nikakve indikatore ni posebno sučelje da usmjerava igrača gdje treba ići. Povremeno na zidovima ima doslovne strjelice kao putokaz, ali i da ih nema navigacija je tečna i nijednom mi se nije dogodilo da zalutam.

E sad, druga je priča koliko ću lokacija uopće pamtiti iz ove igre. Horor igre su specifične jer kod njih obično pamtim mjesta na kojima sam se usrao kao grlica. Polovica horora je u ugođaju lokacije, a premda je mjesto radnje Callisto Protocola lijepo dizajnirano, ničim se zapravo ne ističe. Igra će mi u sjećanju ostati samo kao niz mračnih i prljavih hodnika. Jedino što ću pamtiti jest šačica prostorija s različitim turbinama, pilama i bodljama koje su ondje postavljene da biste od protivnika mogli napraviti mljeveno meso.

Šteta je što je okruženje The Callisto Protocola lišeno bilo kakve osobnosti. Razumijem argument da je to zatvorski kompleks, ali postoji jedan dio igre od svega desetak sekundi u kojemu je okoliš zanimljiviji nego u cijeloj avanturi gdje vidimo samo ruševine i kaos. Možda je to ostavljeno za eventualni nastavak, kao u Batmanovom slučaju s Arkham Asylumom i Arkham Cityjem. Razlika je jedino što se i dan danas sjećam većine lokacija u Arkham Asylumu, a ove iz Callista zaboravit ću do kraja godine.

SVE U SVEMU…

The Callisto Protocol traje otprilike 10 sati, nema opciju za New Game+, a s nepotpunom ga je pričom jako teško opravdati po cijeni od 60-70 eura (ovisno o verziji). Čak i u slučaju da riješi probleme s bugovima, mislim da izvedbom svejedno neće sjesti ni ljubiteljima horora – jer nije naročito strašan, a ni ljubiteljima akcije / napucavanja – jer nije osobito brza  igra.

Ima Callisto nekih svijetlih trenutaka, ali i u njima djeluje kao da su preslika doživljaja koji se već nude drugdje. S malom raznovrsnošću oružja i neprijatelja The Callisto Protocol definitivno ne pripada velikanima žanra, kojem god ga žanru svrstali.