Fantazijska franšiza The Dark Eye do sada se kroz igre pojavljivala isključivo u RPG žanru i avanturama. RPG igre poput Drakensanga izvukle su popularniji kraj u toj priči, dok su se avanture fokusirale na mobilne platforme i to pretežno na njemačkom tržištu, odakle sam serijal i potječe. Međutim, krajem lipnja ove godine dogodio se obrat – The Dark Eye dobio je prvu veću avanturu na osobnim računalima, podnaslovljenu kao Chains of Satinav.

The Dark Eye: Chains of Satinav radnjom se osvrće na više tema, ali ona osnovna je borba protiv sudbine. Satinav je div koji se pobunio protiv zacrtane mu sudbine te su ga bogovi stoga vezali kako bi za kaznu promatrao tijek vremena. Taj mit podloga je stvarnom zapletu igre. U glavnoj je ulozi Geron – siromašni mladić koji se zamjeri vješcu poznatom kao Seer. Spletom okolnosti Geron je prisiljen spašavati svoju zemlju od invazije Seerovih gavrana, ali ta zadaća zahtjeva žrtvu na koju on nije pripremljen. Naime, kako bi spasio Andergast od propasti Geron mora spriječiti Seera da se dočepa vile Nuri. To je pak moguće izvesti samo na dva načina – ubojstvom vile ili prebacivanjem iste u njezin matični svijet – u koji se ona nipošto ne želi vratiti. Problem je u tome što se između Gerona i Nuri razvija neizbježna simpatija, a znajući da za njih dvoje nema sretnog ishoda, Geron laže Nuri i tako svakom riječi komplicira njihov odnos.

The Dark Eye: Chains of Satinav screenshots

Dojmljivo ispričana priča glavna je snaga ove igre. Nije to epski duga pripovijetka – traje svega šest sati, ali je dirljiva zbog dvoje likova koji su savršeni kontrasti, a opet se uspijevaju međusobno privući. Šteta je samo što su Geron i Nuri jedini zanimljivi likovi u igri. Ostali nemaju značajnije uloge za širi kontekst priče niti upečatljive karaktere po kojima bismo ih pamtili. Također je pomalo razočaravajuće što je priča iznimno linearna i ne daje nikakve izbore. Doduše, shvatite to uvjetno – izbor u dijalozima postoji (u jednoj specifičnoj situaciji od vas se traži poprilično zahtjevna odluka), ali je praktički beznačajan. Svakim odgovorom dobit ćete drugačiju reakciju sugovornika u vidu jedne rečenice, no nemate utjecaja na to kako će priča dalje teći.

The Dark Eye: Chains of Satinav je klasična PNC avantura i u tu poznatu gameplay formulu unosi tek jedan „novitet“. Naime, u igri je dostupna mala razina interakcije s okolišem utoliko što u svega nekoliko slučajeva imate mogućnost razbijanja ili sastavljanja stvari pomoću magije koju posjeduju Geron i Nuri. Sve ostalo je čista PNC „poezija“ u izdanju oko kojega smo ravnodušni. Igra, naime, nije izazovna. Zagonetke ponekad jesu sulude kao u gotovo svakoj igri ovog tipa, no stvar je u tome da se najčešće rješavaju samo na jednoj lokaciji, eventualno na najviše tri različita ekrana. To znači da do rješenja zagonetki možete doći nasumičnim klikanjem svega i svačega, a k tome vam se još nudi i pomoć u obliku indikatora što je na ekranu interaktivno i koji se predmeti mogu na čemu iskoristiti. Ako vam to ubija čar igranja, dobro je znati da se ta opcija može isključiti.

Zagonetke se najčešće rješavaju unutar jedne lokacije, što znači da ne zahtjevaju previše razmišljanja.

Dodamo li ovim činjenicama već spomenutu tvrdnju da je igra strašno linearna: da ništa ne možete riješiti na više različitih načina, da nemate utjecaja na to što se događa s pričom; zaključit ćemo da je gameplay prilično sterilan i dosadan. To nas inače ne bi smetalo jer se s ovakvim tipom igara susrećemo već duži niz godina, ali ako nas je val novih avantura (Heavy Rain, The Walking Dead) ičemu podučio onda je to da u ovakvim pričama ima mjesta za više različitih scenarija. Grananje radnje dalo bi nam razlog za ponovni prelazak, no ovako su tu samo achievementi koji su u teoriji interesantni (npr. za jedan achievement morate stalno lagati), ali ne dovoljno da bi ponavljanje igre bilo zabavno iskustvo.

The Dark Eye: Chains of Satinav screenshots

Audiovizualna prezentacija igre je solidna, iako ništa više od toga. Okoliš u igri tvore stilizirani, rukom crtani 2D prostori s minimalnim brojem animacija. Isto je i s likovima koji u dijalogu imaju svega jednu do dvije animacije otvaranja usta ili pomicanja glave. Ima nekog šarma u tome, no opet – vizualno ništa vrijedno posebnog isticanja. Glasovi glumaca u igri su pristojni te nije primjetno da se glumci ponavljaju. Glazba je, osim u glavnom meniju, skoro pa neprimjetna.

Situacija je, dakle, sljedeća: The Dark Eye: Chains of Satinav je jako dobra priča, ali ne baš jako dobra igra. S obzirom da je njezina cijena (za trajnost od šest sati) ogromnih 40 eura, lako je zaključiti da se trenutno ne radi o isplativom naslovu. Za taj iznos moguće je nabaviti čitavu sezonu mnogo zanimljivije Telltaleove avanture The Walking Dead, a još vam ostane novca i za fantastične indie avanture poput Botanicule ili To the Moona. Na kraju krajeva, strpite se još koji tjedan do Deadalicove nove avanture (Deponia) koja bi mogla biti znatno bolja igra od Chains of Satinava.