Nema ništa bolje nego zaroniti u svijet neke velike RPG igre. Vjerojatno niti jedan drugi žanr me ne dovodi u ono stanje svijesti da jedva čekam doći doma kako bih nastavio igrati. Igre kao što su Knights of the Old Republic, Fallout, Elder Scrolls ili Mass Effect ostaju mi trajno urezane u pamćenje kao svijetli primjeri dobrog RPG-a. Svaka sljedeća igra u tom žanru ima težak zadatak ne samo dostići, nego i nadići postavljenu letvicu.

Odmah na početku mogu reći kako The Outer Worlds seže vrlo visoko, donoseći naizgled skladan miks elemenata iz gore navedenih igara. To zapravo i ne čudi budući da je Obsidian Entertainment i radio na dvije od navedenih franšiza, ali i na drugim RPG igrama gdje je kompleksna priča sa živopisnim likovima u glavnom fokusu.

Po tom pitanju situacija nije mnogo drugačija ni u Outer Worldsu. Čitava stvar započinje tako što ekscentrični znanstvenik Phineas Welles odmrzava glavnog lika iz kriogenog stanja u godinama izgubljenom brodu Hope. Kako je brod krcat zamrznutim kolonistima, taj dio priče ujedno i predstavlja zgodan izgovor za vizualnu izradu lika i biranje njegovih atributa po mjeri igrača. Vizualnih opcija je uistinu mnogo što je pohvalno s obzirom da se igra odvija iz prvog lica i vlastitog lika i ne gledate baš prečesto – osim u inventory meniju.

Već u prvih sat vremena igre postaje jasno kako ništa u svijetu Outer Worldsa nije crno bijelo.

Bilo kako bilo, igra nema dugačak uvod. Odmah predstavi naizgled crno-bijele aktere u vidu misterioznog Odbora velikih korporacija kao glavnog negativca, a igraču kao glavni cilj zadaje pomaganje Wellesu u odmrzavanju ostalih kolonista. Nada je kako će neiskvareni kolonisti i veliki umovi s Hopea ispraviti nedaće Odbora i čitav Halcyon svemirski sustav ponovno odvesti na pravi put. No, stvari u Outer Worldsu nikad nisu tako jednostavne.

Protagonist vrlo brzo završi na svom prvom planetu te uviđa kako je život tamo u potpunosti podređen korporativnim politikama i vječnom lovu na sve veću zaradu i produktivnost. Ljude se promatra gotovo kao imovinu, a često su i oni sami već toliko ispranih mozgova da recitiraju slogane svoje korporacije usred razgovora.

Halcyon sustav je poput najgoreg sivog, korporativnog ureda gdje se svi prave sretni, ali nitko to uistinu nije.

Da se razumijemo, odmrzavanje kolonista predstavlja glavni zadatak, ali gotovo do samog kraja pada u drugi plan. U većem fokusu je posjećivanje raznih planeta i postaja te odnosi između brojnih likova i frakcija koji čitavoj igri daju savršenu podlogu za mnoge zanimljive, često i humoristične situacije.

Pričamo o svijetu gdje se NPC-i čude kada je netko prema njima pristojan, a gdje je jedna od frakcija spremna napraviti tajno postrojenje za izradu dijetalne zubne paste čiji je glavni sastojak kiselina iz želuca dinosaura. Takvih bizarnih situacija zbilja ne nedostaje i igra pršti tom šarmantnom osobnošću od početka do kraja. Da stvar bude bolja, humor i priča ne padaju u zamku predvidljivosti i kontinuirano pronalaze način da iznenade igrača.

Igra svoju premisu stručno koristi za nebrojenu količinu bizranih, smiješnih i crnohumornih situacija.

The Outer Worlds igrača vrlo brzo u potpunosti uvuče u svoj svijet i eskalira u jednu vrlo kompleksnu igru s mnoštvom mehanika. Dijalog je u tom pogledu najbitniji te igra u samom startu daje do znanja kako se radi o ozbiljnom RPG-u koji barata svim nijansama sivila, a gdje je sloboda pristupa prisutna u zavidnoj mjeri. Niti jedna frakcija ili NPC nije bez svojih mana, tajnih motiva i uvrnutih crta osobnosti. Nitko od bitnih aktera u igri nije puka kozmetika već je odnos s njima ključan za ishod čitave priče.

Mnoge RPG igre imaju sustav odnosa s frakcijama, ali su u rijetko kojoj gotovo svi NPC likovi njegov dio kao u Outer Worldsu. Zbog toga svaka misija, koliko god na prvi pogled nebitna bila, nosi određenu težinu i utječe na konačni tijek i ishod priče. The Outer Worlds u tom smislu nije RPG na kojeg možete za jedan prelazak utrošiti 200 sati. Umjesto toga, on je vrlo fokusirano i gotovo nikad dosadno iskustvo u kojem sam rijetko nisam imao osjećaj kako je neka misija tu samo da produži trajanje igre.

The Outer Worlds nudi oko tridesetak sati igre u kojima rijetko kada ima praznog hoda.

Svaka misija ostavlja dojam kako je pažljivo osmišljena da se uklopi u sveobuhvatnu tematiku igre. Kvaliteta dijaloga i scenarija je na iznimno visokoj razini, a NPC likovi uistinu raznoliki i živopisni. To je još više slučaj kada su u pitanju NPC likovi koji se mogu pridružiti vašoj posadi. Od korporativnog svećenika, dobronamjerne mehaničarke, gusarske doktorice pa sve do naoružanog robotskog domara – mogu reći kako su oni odlično zamišljeni.

Osim što svojim vještinama mogu kompenzirati slabosti glavnog lika ili pojačati njegove snage, svaki ima pripadajuću misiju kroz koju je moguće otkriti njihovu zanimljivu prošlost, želje i strahove. Vrlo brzo se mogu uvući pod kožu svojim živolikim reakcijama i komentarima, a odluke igrača ih čak mogu i natjerati da odu iz posade ukoliko nisu u skladu s njihovim stavovima. Neke će možda razočarati što nema mogućnosti za romanse i seksualne interakcije, ali hej, barem se s njima možete napiti i pričati gluposti u baru lokalne svemirske postaje. Naravno, postoji i opcija da se igrate vuka samotnjaka i ne povedete ih u avanturu, ali time zaista ostajete zakinuti za jedan od najboljih dijelova igre.

Potencijalni članovi posade odlično su okarakterizirani, zanimljivi i lako se igraču uvuku pod kožu.

Kako ne bi sve ostalo na priči, postoji tu širok spektar dubokih RPG mehanika, kao i akcije koja donekle pada u drugi plan. Pribjegavanje nasilju je u teoriji uvijek moguće izbjeći, ali inteligentan dijalog ne dopušta da izbor takvog puta često bude preočit. Svakoj situaciji se može pristupiti pokušajem uvjeravanja, zastrašivanja, laganja, šuljanja, hakiranja ili borbom – naravno, ovisno o atributima lika. Iako se moguće specijalizirati i odabrati dodatne perkove u pogledu atributa, igra rijetko kada u potpunosti zatvara vrata za napredak i uvijek nudi alternativu.

Niste dovoljno šarmatni da iznudite karticu za ulazak u zabranjeno područje? Hakirajte terminal. Niste dovoljno vješti? Nema problema – ušuljajte se pored straže, usmrtite vlasnika i uzmite ju s njegovog mrtvog tijela. Sloboda pristupa situacijama je vrhunski odrađena, a igra često tjera na razmišljanje „što bi bilo kad bi bilo“. Ponekad vas i aktivno provocira na ponovni prelazak prikazivanjem nedostupne opcije dijaloga vezane uz atribut u koji niste uložili dovoljno bodova.

Duboke RPG mehanike pružaju visok stupanj slobode pristupa svakoj situaciji, a borba je gotovo uvijek zadnja opcija.

The Outer Worlds u smislu gameplaya nije potpuno otvorena igra, već se poput Mass Effecta sastoji od učitavanjima razdvojenih, omanjih lokacija koje je moguće istraživati. Divljinom, odnosno područjima koja ne podrazumijevaju gradove i naselja obitavaju razni neprijateljski nastrojeni banditi i vanzemaljska fauna. To je zapravo jedini segment igre koji podržava isključivo dvije gameplay opcije – zaobići šuljanjem ili ubiti pucanjem.

Što se tog segmenta igre tiče, ako ste zaigrali Fallout 4 otprilike znate što vas čeka. Osjećaj pucanja je donekle zadovoljavajuć, ali daleko je to od neke pucačine. Borba prsa o prsa vrlo je kaotična i manje efektna, ali prisutna za one koji se ne žele igrati Malcolma Reynoldsa ili Han Soloa. Igra čak ima i svoju mehaniku usporavanja vremena nalik Falloutovom VATS-a imena TTD. Kao i tamo, njome je moguće preciznije naciljati protivnikove ekstremitete u svrhu nanošenja više štete. TTD je više akcijski orijentiran naušturb taktičnosti jer usporava vrijeme u nešto manjoj mjeri i ne prikazuje sve one postotke i statistike kao VATS prilikom korištenja. Iako zabavan, nije ključan za uspjeh u oružanim sukobima i više je tu da kobni pogodak prikaže na efektniji način u vidu akcijske kamere koja zumira krvave posljedice.

Napucavanje zna biti vrlo efektno i igra uspješno maskira njegovu RPG statističku pozadinu, no ne očekujte punokrvnu pucačinu.

Što se tiče loota, oklopa nema strahovito mnogo, ali sve što je prisutno odlično je dizajnirano i u skladu s retrofuturističkom estetikom igre. Oružja je nešto više, a moguće je opremiti se s četiri komada istovremeno i vrlo lako pronaći kombinaciju za svaku situaciju. Od sačmarica, snajpera, mitraljeza, revolvera pa sve do čekića, raznih sablji i sličnog. Neka od njih imaju i pripadajuće statusne efekte te nanose više štete određenom tipu protivnika. Tu je i nekoliko maštovitih poput „draga, smanjio sam djecu“ pištolja i puške za kontrolu uma koje dodatno začinjavaju borbene mogućnosti. Većinu ih je moguće dodatno unaprijediti, a valja voditi računa i o njihovoj degradaciji te ih svako malo popraviti kako im se atributi ne bi značajno smanjili.

Šuljanje je , iako efektno, odrađeno vrlo simplistički. Moguće se skrivati iza fizičkih prepreka ili u visokoj travi gdje ona postane poluprozirna radi lakše vidljivosti. Nažalost, to znači kako je često teško razaznati gdje trava prestaje pa su moguće situacije gdje lik iz nje izađe i bude otkriven. To je više posljedica ograničenja kamere iz prvog lica gdje visoka trava nije najsretniji način za implementaciju mehanike šuljanja.

Igra nudi dovoljan broj vizualno jedinstvenih komada oružja i oklopa da istraživanje učini isplativim.

Kad je u pitanju borba, igra zapravo ima jedan veliki problem u vidu slabe umjetne inteligencije protivnika i nedostatku izazova. Igra nudi Story, Normal, Hard i Supernova postavke težine i sve osim ove zadnje su iznimno lagane, naročito nakon nekoliko levela nadogradnji lika. U njima i igrini RPG elementi i loot povezani s borbom postaju manje relevantni, a igru je moguće prijeći koristeći jednu pušku koja odgovara preferiranom stilu igranja.

S druge strane, Supernova donosi elemente preživljavanja poput brige o hrani, piću i umoru, mogućnost da suborci trajno umru i ograničava mogućnost spremanja pozicije. Možda se čini kao pretjerano, ali svakako preporučam isprobavanje ove postavke za drugi ili treći prelazak budući da isti tjera na pažljivo donošenje odluka i gdje svaka igrina mehanika život znači.

Igra je prelagana na svim težinama osim Supernove koja je ipak ponekad preekstremna.

U skladu s pričom, igrin svijet i s vizualne strane pršti osobnošću. Igra izgleda kao da je Obsidian odlučio napraviti western inačicu Fallouta u grafičkom engineu No Man’s Skyja. U prijevodu, ništa posebno kada je u pitanju razina grafičke razlučivosti, ali iznimno interesantno i lijepo kada je u pitanju vizualni dizajn. Svaki planet i postaja, svoju relativno malenu veličinu nadoknađuju raznolikošću i odličnom atmosferom.

S tehničke strane joj se za malu zamjerku mogu uzeti jedino ponekad dugotrajna učitavanja između područja, no izuzev toga, iznenađuje koliko je igra tehnički ispolirana. Broj bugova je zaista sveden na minimum, a igra na PlayStationu radi vrlo glatko većinu vremena te pomalo posustane jedino u borbi protiv hrpe neprijatelja ili nakon učitavanja na novu lokaciju.

Sve u svemu, Outer Worlds dolazi kao naručen u trenutku kada velikani poput Biowarea i Bethesde gube doticaj sa svojom bazom igrača. Igra je uistinu utjelovljenje onoga što smatramo dobrom igrom RPG žanra. Sitni problemi na stranu, The Outer Worlds donosi iznimno zanimljivu priču s vrlo malo praznog hoda, odličnu karakterizaciju likova, duboke RPG elemente i solidnu akciju. Vrlo lako je postao jedna od mojih omiljenih igara i mogu se samo nadati kako je ovo početak jedne dugovječne i uspješne RPG franšize.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

 

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation 4. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.