Lagano modernizirana beat ’em up igra za aktualne platforme rađena s limitacijama Neo Geo hardvera u vidu… Hm, dao bih se kladiti da smo ovo već negdje čuli. E da, bila je to Final Vendetta prije nešto više od dvije godine. Naslov koji je ponudio vrlo dobar gameplay, no zakazao po pitanju prodaje radi manjka osobnosti i užasnog tajminga za izlazak (isti tjedan kad i oku ugodniji konkurent potpomognut moćnom TMNT licencom: Shredder’s Revenge).

Međutim, dvije godine kasnije i Final Vendetta još uvijek nije ispunila svoje izvorno obećanje: izdanje za Neo Geo platformu. Konkurentski Vengeance Hunters odlučio je ići nešto drugačijim putem i Neo Geo verzija dolazi gotovo istodobno s verzijama za sve bitnije moderne platforme.  Igra je praktički istovjetna Neo Geo inačici (identično je sve osim postavki za prikaz slike), međutim ako ste valjda jedan od ukupno tri Hrvata koji posjeduju ovu nekad prestižnu platformu, prava Vengeance Hunters “kazeta” koštat će vas i do 400 eura.

Mi smo dakako testirali verziju od 20 eura za moderne platforme i izguštali svih pet levela sa svakim od ukupno tri igriva lika na sve tri dostupne težine. Vengeance Hunters odvija se u mračnoj verziji ne tako daleke budućnosti gdje je čovječanstvo skrenulo s puta. Ljudska vrsta zaglibila je u beznađe i tamu, vođena pohlepom i mržnjom, te zaslijepljena obećanjima rapidno rastuće tehnologije.

Iz korumpiranog srca golemog megalopolisa izbija zloba koja se širi na zaboravljene dijelove napuštene prirode. Mutanti, čudovišta i kiborzi lutaju ovim beznadnim bespućima. No u zadnjoj preostaloj šumi na planetu tinja posljednja iskra nade. Pozitivne emocije konačno pronalaze smisao i za cilj si zacrtavaju konačni obračun sa silama zla. Tu počinje priča Vengeance Huntersa, hrabrog trojca kojeg čine Candy, Loony i robot Golem.

INSERT COIN!

Glavni ekran vodi isključivo pristupu opcijama (standardno – kontrole, odabir težine, postavke zvuka) ili na početak igre. Dodatnih modova na koje smo navikli u žanrovski srodnim modernim igrama ovdje nema. Vengeance Hunters ostaje dosljedan arkadnim korijenima i vođen pripadajućim principima donosi stopostotno Neo Geo iskustvo. Igraču servira automatski tutorial koji objašnjava one najosnovnije komande. Kad smo kod kontrola, na žalost nije moguće mapirati nijednu od komandi na bočne tipke. Nakon tutoriala slijede sekvence priče ispričane u nekoliko kratkih jednostavno animiranih prikaza.

“Go, go go!” uzvik i velika strelica koja pokazuje udesno vrše tranziciju u gameplay i vode nas u igru koja bi se na prvi pogled savršeno uklopila u 90-e godine prošlog stoljeća. Prvi neprijatelj je nekakav zombi kojeg prekidamo u ne baš tako gospodskom objedu. Kreće na nas, ali BAM! Evo mu šaka u oko, par puta pritisak na istu tipku i zombi pada. Iz zemlje izlazi drugi zombi u japankama i s nekom ludom frizurom. Ubrzo shvaćam da mogu slagati razne kombinacije s dvije tipke za napad – jednu za brzi, te drugu za jači udarac. Treća tipka služi za skok, a četvrta za specijalni manevar lika kojeg sam odabrao.

Probijam se kroz šumu, mlatim zombije lijevo i desno, te usput pokušavam pohvatati konce. O borbi ću detaljnije, no hajmo prvo prokomentirati koliko Vengeance Hunters izgleda i zvuči kao jedna Neo Geo igra. Grafika je na nivou, gotovo pa usporediva s nečim poput spomenutog TMNT Shredder’s Revenge koji se nije morao ograničavati poštivajući limitacije starog hardvera. Vrhunski 2D vizuali oduševit će svakog ljubitelja žanra i gaming razdoblja kojem Vengeance Hunters duhom pripada. Sve je vrlo vješto animirano te je teško povjerovati da je ovo prva igra jednog nezavisnog developera.

Iako Vengeance Hunters nije grafički najspektakularnija Neo Geo igra (takvim titulama odavno su okrunjeni Metal Slug 3 i borilački hitovi poput King of Fighters i Last Blade 2), ovakav stil popraćen toliko ludim šarenilom predstavlja nešto neviđeno na Neo Geo platformi.

Srećom, mnoštvo detalja i impresivna animacija nisu rezultirali često viđenom žrtvom ove platforme koja je svojedobno reklamirana kao 24-bitni uređaj, a to je usporavanje koje je znalo ići do razine slow motion efekta (khm khm, Metal Slug 2). Opisani problem bio je često prisutna nuspojava kad bi Neo Geo pokretao praktički bilo što izvan okvira 1 na 1 borilačkog žanra.

Glazba je povremeno energetična, ponekad više atmosferična. Sve skupa vrlo vješto komponirana s nekoliko pamtljivih tema koje se ističu (primjerice treći nivo – grad). Komentirajući zvuk svakako moram pohvaliti fantastične zvučne efekte koji doprinose tome da zbilja osjetite kontakt šake s facom zombija.

U granicama standarda žanra, na jedan prelazak na normalnoj težini potrebno je odvojiti nešto više od sat vremena. Iako je sve smješteno u svega pet nivoa, svaki od njih ima svoju temu. Ta tema obavezno prolazi razne varijacije. Primjerice, drugi nivo smješten je u pustinju s automobilskim olupinama i naftnim platformama u pozadini. U prvom planu – na dijelu gdje se odvija borba, sve je krcato eksplozivima i TNT kutijama. Isti mogu nauditi igraču, ali uz malo lukavosti ne samo da je moguće izbjegavanje eksplozija, već i namamljivanje protivnika u radijus eksplozije.

Na istom levelu se s vremenom lagano primiče noć, a mutanti počinju ložiti vatru na bačvama s otpadom. Neposredno pred veliku boss bitku s monstruoznim rakom vidjet ćete ogromne zgrade u pozadini koje suptilno najavljuju sljedeću lokaciju na kojoj će naši neustrašivi protagonisti uskoro ganjati pravdu.

Naravno, sve to se negdje na pola puta presijeca simpatičnom mini-igrom koja podsjeća na legendarni drugi nivo iz Battletoadsa. Jurnjava na motoru uz hrpu prepreka, međutim ipak nešto lakše nego originalni Battletoads scenarij radi kojeg su kontroleri u letjeli u zid. Neposredno nakon toga, skriveni prolaz odvodi nas na tajnu lokaciju – prašnjavi rudnik gdje vrebaju neke nove nemani. Po izlasku iz tunela parkiran je golemi ljubičasti Cadillac kao kakav konačan dokaz igraču da dotadašnje asocijacije na Capcomov beat ’em up megahit Cadillacs & Dinosaurs nikako nisu bile slučajne.

Cijelo vrijeme ulijećete u situacije gdje se bande sukobljavaju s mutantima, čudovišta grizu inventar levela, mutanti postavljaju zamke, kaos i ludnica, šake i cipelarenja posvuda. I otprilike je tako do kraja igre – svaki level je obogaćen raznim dodatnim idejama koje jamče da monotonije ne bude – kako po pitanju gameplaya, tako i po pitanju svega onoga što će vaša osjetila usputno upijati. U počast klasicima, Nalua Studio nas je uz dobro odmjerenu dozu respekta i stila podsjetio na pregršt velikana žanra – sve od Double Dragona i Streets of Ragea pa do starog TMNT-a i Alien VS Predatora.

BORBA, MEHANIKE I LIKOVI

Skroman roster od svega tri lika pruža tri unikatna stila borbe. Međutim, oni najosnovniji elementi isti su za sva tri junaka. Osnovne serija udaraca, baš kao i komande specijalnih napada izvode se identično za sva tri lika. Najveća razlika je četvrti gumb kojim se izvodi specijalan manevar lika.

Pa tako Candy izvodi “zvijezdu” kojom može produljiti kombinaciju ili pak izvesti drastično više skokove. S druge strane, robot Golem ovom tipkom hvata protivnika i izvodi bacanja, makar to bilo u zraku. Ta sposobnost Golema ujedno čini jedinim likom koji raspolaže tehnikama bacanja. Dok Loony ispaljuje projektil kojim može pogoditi neprijatelje već lansirane u zrak. Ovaj crvenokosi Irac s raketnom mehaničkom rukom ujedno je i najteži lik za svladavanje.

Svaki od likova ima svoj poseban stil te ćete morati uložiti dosta vremena na privikavanje na nekog drugog lika. Doduše, ne previše jer sve se odvija intuitivno i igra vam uvijek daje više opcija kojima možete produljiti serije udaraca. Jedna od tih opcija je i specijalni potez koji nanosi potencijalnu štetu igraču. Uzastopnim udarcima nakon tog poteza zdravlje je moguće regenerirati, baš kao i u Streets of Rage 4.

Bosseva ima jednako kao i levela, ukupno pet. Svaki od njih ima tri faze borbe i potrebno je memorizirati njegove napade i pronaći pravi trenutak za napad. Baš kao i obični neprijatelji, bossevi su pametno dizajnirani te imaju svoje slabosti koje je potrebno pronaći.

U igru su u zadnji trenutak ubačena vatrena oružja. Iako su sama po sebi zanimljiva, sve skupa su mrvicu nespretno realizirana. Korištenjem strojnica, bacača plamena i druge artiljerije odričete se specijalnog manevra vašeg lika. Uz to oružja doslovno lebde u zraku iznad lika, te sve skupa djeluju dosta lijeno odrađeno u odnosu na ostatak igre.

NAJBOLJE OD OBA SVIJETA

Eh sad, combo udarci često prestraše igrače navikle na klasične nositelje žanra, kao što je Final Fight. Vrlo je nezahvalno pokušati ponuditi nešto više od učestalog pritiskanja jedne te iste tipke za izvođenje serije. Žanr je vidio više igara koje su pretjerale s kompleksnošću te su tako prestrašile potencijalnu publiku. Vengeance Hunters rješava ovu nezahvalnu i iz perspektive dizajna – strahovito zahtjevnu zadaću te uspijeva ponuditi najbolje od oba svijeta. Igra vrlo brzo daje do znanja da se rapidno pritiskanje tipki na pamet ne isplati. Svaki promašeni udarac skupo ćete platiti ako nemate nekakav rezervni plan.

Ako to želite, Vengeance Hunters vam daje priliku za isprobavanje i pronalaženje raznih serija korištenjem odbijanaca od zid, kupljenja s poda i raznih načina žongliranja protivnicima. Eksperimentiranje se svakako nagrađuje, no ako želite izvoditi jednu te istu osnovnu kombinaciju bez puno kalkulacija – možete prigrliti i taj pristup i bez problema doći do kraja igre. Vengeance Hunters je posve otvoren i za takav pristup te ne kažnjava igrače koji su manje skloni eksperimentiranju mehanikama uglavnom viđenim u borilačkim igrama.

Dok su i druga dva lika vrlo zabavna, osobno mi se najviše dopala Candy. Njene lude akrobacije i “zvijezda” koju može koristiti kako u ofenzivnom smislu (žongliranje protivnika), tako i u defenzivnom smislu (izmicanje) mi na momente ostavljaju dojam kao da igram neku 2D igru Devil May Cry serijala.

Sva tri stupnja težine su odlično pogođena. Vengeance Hunters je ipak nešto milosrdniji po pitanju dodatnih života od prosječne Neo Geo igre iz ovog žanra pa je bodovima moguće zaraditi i desetak dodatnih života. No unatoč tomu najviši stupanj težine je itekako izazovan i dostojan platforme kojoj tehnički pripada.

Osim glavne kampanje popraćene pričom koja se blago razlikuje ovisno o izboru lika i težine, Vengeance Hunters nema puno dodatnih sadržaja. Postoji mogućnost lokalnog kooperativnog igranja u dvoje, što je neizostavna sastavnica ovakvih igara. Svaki od levela ima barem jednu tajnu lokaciju sa skrivenim predmetom. Nema mrežnog igranja, nema standardnih Survival, Training i Boss Rush modova. Pronalazak svih skrivenih predmeta otključava mod gdje svaki neprijatelj (ali i igrač) pogiba od jednog udarca.

U vrijeme dok je Neo Geo platforma žarila i palila u igraonicama, prosječni Neo Geo beat ’em up ne bi pružio puno više po pitanju sadržaja. Po pitanju kvalitete Vengeance Hunters svakako pruža mnogo više od prosjeka jer Neo Geo nikad svojoj konkurenciji u ovom žanru nije uspio pošteno odgovoriti kako spada, za razliku od drugih žanrova kao što su borilačke igre i run ‘n gun žanr koji je pokrio proslavljeni Metal Slug serijal.

Vengeance Hunters je kao Neo Geo naslov fantastičan i bez problema ulazi u top tri najbolja beat ’em upa na toj platformi. Kao beat ’em up na modernim platformama i dalje je vrlo dobar uz napomenu da bi manjak dodatnih modova mogao razočarati igrače. Ipak, treba razumjeti da ova igra koja pripada određenoj kulturi i s ponosom predstavlja jedan izuzetno važan period u povijesti videoigara.