Ah, Ubisoft. Nije tajna da ja zaista volim njihove često formulaične igre otvorenog svijeta. Nisam jednom rekao, bez trunke sarkazma kako mi samo trebaju njihove baze, tornjevi i tona igračaka za njihovo oslobađanje i ja sam sretan. No, kad tri do četiri franšize koriste slične ili iste mehanike koje se ne mijenjaju značajno iz nastavka u nastavak – čovjek se ipak zasiti. Nisam se službeno družio s nekom Ubisoft igrom od neslavnog Ghost Recon Breakpointa i jedva sam dočekao da vidim rezultate velike, jednogodišnje odgode Watch Dogs Legiona, ali i generalni smjer u kojem su odveli franšizu.

Prvi Watch Dogs donio je priču o osobnoj osveti te je predstavio poprilično uzemljen i ozbiljan pristup white hat hakiranju te problemu tehnologije u svakoj pori ljudskih života. Hakiranje je bio opasan posao čije je prakticiranje vodilo do ozbiljnih posljedica i svrstavanja s nekim opakim ličnostima. Watch Dogs 2 se nastavio baviti velikim temama tehnološkog napretka, ali im je pristupio na manje ozbiljan način. Hakeri su odjednom postali šareni hipsteri koji u smrtno ozbiljnim situacijama zbijaju šale i uživaju u onome što rade.

Možemo reći kako je Ubisoft s prva dva nastavka ”testirao vodu” i sad će s trećim konačno definirati generalni smjer u kojem će franšiza ići. Po svemu sudeći, ovdje se u velikoj mjeri odlučio vratiti korijenima i donijeti nešto ozbiljniju priču, a po pitanju gameplaya uvesti pokoji novitet koji bi vrlo lako mogao postati budućnost Watch Dogsa.

TEHNOLOŠKA APOKALIPSA

Legion je tonom svakako bliži originalnom Watch Dogsu te je pričom najozbiljniji nastavak u franšizi. Tematika je i dalje slična – profiliranje, nadzor i kontrola nad građanima, napredne AI tehnologije, eliminiranje ljudskog faktora u odlučivanju te sveopće korištenje online informacija u nemoralne svrhe. Ubijanje ljudi prije nego počine zločin, čipovi koji od ljudi rade robove, učitavanje svijesti u stroj te brisanje dijelova osobnosti – određeni segmenti priče zalaze u ideje i koncepte najgoreg mogućeg korištenja tehnologije kakve se ne bi posramila i epizoda Black Mirrora.

Čak je i kišoviti London u kojem se sve odvija cjelokupnim ugođajem daleko bliži Chicagu originala nego suncem okupanog San Francisca iz dvojke. I ovdje je u fokusu priče hakerska grupa DedSec koja je od strane terorističke hakerske skupine Zero Day lažno okrivljena za niz terorističkih napada diljem Londona. Navedeno omogućuje privatnoj sigurnosnoj kompaniji Albion da pod prizmom sigurnosti u potpunosti preuzme grad, a u svemu svoje prste imaju i korporacija Broca Tech te kriminalni Clan Kelley. Na nama je da, okupljanjem, khm, “legije” nezadovoljnih građana razotkrijemo i razmontiramo sve navedene aktere te skinemo ljagu s imena naše altruistične hakerske skupine.

Priča se bavi ozbiljnim temama, ali ih istražuje kroz strahovito klišej negativce.

Iako se bavi temama koje pršte potencijalom, istražuje ih kroz priče pet glavnih negativaca koji nisu pretjerano zanimljivi. Oni kao da su izašli iz najklišej akcijskog filma i djelomično sam iščekivao trenutak kad će se netko od njih teatralno zavrtiti u stolcu s mačkom u krilu. Većinu priče o oslobađanju Londona od njihovog utjecaja slobodno možete preskočiti, a iz teritorija potpune bezličnosti ih koliko toliko izvlače ponekad impresivne konačne misije svakog poglavlja.

Glavni novitet Legiona je taj da nakon ozbiljnog Aidena Piercea, i neozbiljnog Marcusa Hollowaya iz prethodnih nastavaka, ovdje nemamo jednog centralnog lika nego možemo regrutirati i zaigrati s apsolutno svim građanima Londona. Kako? Jednostavno im priđete te ih pitate žele li se pridružiti vašoj borbi protiv Albiona. Ovisno o njihovom stavu prema DedSecu, nekad će to zahtijevati nekoliko usluga koje za njih morate prije obaviti, a nekad će biti: “Oh da, naravno da se želim priključiti vašoj visoko-ilegalnoj hakerskoj skupini iako sam vas tek upoznao”.

Slično kao i u Watch Dogsu 2, i ovdje su prisutne određene proturječnosti, nelogičnosti i razilaženja priče i onog što u igri zapravo radite. Igri je zato najbolje pristupiti kao kakvom nerealnom akcijskom filmu – suspregnuti nevjericu i ne tražiti rupe u njenoj logici.

Regrutirati nove likove vrlo je jednostavno, a zahtjeva visoku razinu susprezanja nevjerice.

Nedostatak definiranog centralnog protagonista ima dvojak učinak na priču. Na loš način u smislu da likovi s kojima odlučite igrati uopće ne odgovaraju tonu onog što se u misijama događa. Na momente sam mislio da igram Saints Row jer je zaista teško ozbiljno shvatiti misiju o trgovanju ljudskim organima kada je lik kojeg ste uzeli za datu misiju obučen u srebrno odijelo navijačke maskote nalik mački. Ali eto, ja sam kriv, ne igra.

Nadalje, kako bi mnoštvo igrivih likova i njihove interakcije bile donekle jedinstvene, dijalog je snimljen od strane tek nekolicine glumaca, čiji su glasovi zatim digitalno promijenjeni u post produkciji. Osim što pola njih koristi klišej parodiju britanskog naglaska, igra ih likovima nasumično dodjeljuje uz ponekad čudne rezultate. Dijalog se rijetko kada čini kao konverzacija između dvije prave osobe, glasovi često ne odgovaraju izgledu likova, a ponekad se izgubi usklađenost njihovih usana s onime što govore.

Ubisoft je raznolikost likova postigao s nekoliko trikova koje je vrlo lako prozreti.

Ipak, nije sve tako crno. Ubisoft je s ovim sustavom postigao nešto zaista posebno u smislu roleplaya i stvaranja vlastitih mikro-priča. Iznenađujuće je kad vas roleplay iskustvo jedne Ubisoft igre podsjeti na igru poput Skyrima u smislu da vam daje pješčanik i tek širi kontekst, a na vama je da kreirate svoju priču. Sami možete zamisliti međusobne odnose vašeg tima – tko je vođa, koju misiju dodjeljujete kojem operativcu, tko je specijaliziran za kakve zadatke, a igra i međusobne interakcije likova su napravljene na način da takvo što zaista funkcionira.

HAKIRAJ ME NJEŽNO

Po pitanju općeg gameplaya, Legion je i dalje Watch Dogs kakvog svi dobro znamo, gdje misije prolazimo kombinacijom hakiranja, šuljanja, akcije, rješavanja zagonetki i istraživanja otvorenog svijeta. Za razliku od prethodna dva nastavka, Legion češće pruža mogućnost Rambo pristupa, no unatoč tome šuljanje je često zabavniji i mnogo moćniji alat za rješavanje problema.

Iako je sustav regrutiranja građana u DedSec uvjerljivo najbolji aspekt igre, on je ujedno glavni izvor nekih njenih problema. Različiti likovi ovdje funkcioniraju kao svojevrsne klase i svaki može imati nekoliko oružja, sposobnosti, ali i negativnih osobina u različitim kombinacijama. Osim toga, svaki NPC ima svoju profesiju, stil borbe, osobnost, rodbinske veze te dnevne rasporede u skladu s svim prethodno navedenim.

Čitava stvar podsjeća na Nemesis sustav iz Shadow of Wara i njegovu šaroliku postavu različitih orkova. Sustav definitivno nije toliko kompleksan, ali svaki lik može naći mjesto u vašem timu, pa makar samo da vam izmami osmjeh na lice.

Legion je dobri stari Watch Dogs u kojem oslobađate baze kombinacijom šuljanja, hakiranja i akcije.

Primjerice, plaćeni ubojica sa svojim John Wick gunkata sposobnostima i dva oružja omogućit će Rambo pristup misijama, dok će im špijun moći pristupiti potiho budući da ima pristup nevidljivom automobilu i prigušenom pištolju. Lik s hakerskim sposobnostima će s druge strane možda moći hakirati kamere ili dronove i misiju riješiti bez da u neprijateljsku bazu uopće i zakorači. Ima i onih koji pripadaju određenoj frakciji pa se u njihove baze mogu jednostavno ušetati, u kom slučaju se ne smiju približavati drugim čuvarima ili napraviti bilo što netipično kako se ne bi razotkrili. Sloboda pristupa misijama je kao i u prethodnim nastavcima na zavidnoj razini i uvelike je zaslužna zašto je dobro staro oslobađanje baza još uvijek zabavna formula koju Ubisoft ne napušta.

Naravno, uvijek je moguće i regrutirati bakicu koja nije sposobna ući u zaklon, lokalne pijance koji prde kud god idu i tako u stealth misijama otkrivaju svoju poziciju, ali i likove koji primjerice imaju neku smrtonosnu bolest koja ih može ubiti u bilo kojem trenutku usred misije. Iako izvan roleplaya ili stvaranja smiješnih situacija nema pretjeranog razloga za odabir ovakvih likova, svakako pohvaljujem njihovu iznimnu raznovrsnost. Reći ću samo kako sam sigurno pola vremena od 40-tak sati igranja proveo šetajući ulicama Londona te istražujući njegove građane.

Raznolikost vještina i alata na raspolaganju različitim likovima je na zavidnoj razini.

No, kao i obično, Ubisoft bi se ipak volio svidjeti širim masama i nije uložio sve žetone u ovaj sustav, a opet je prevelikim fokusom na njega zakinuo druge segmente igre, poglavito hakiranje. Da pojasnim. Iako svaki lik ima svoj set vještina i opreme, postoje generalne vještine koje otključavate tijekom igre, a mogu ih koristiti svi članovi vašeg tima neovisno o “klasi”. Tako će inače najbeskorisniji starkelja imati pristup hakiranju kamera i dronova, slušnih uređaja protivnika, pristup robotskom pauku, kratkotrajnoj nevidljivosti, određenim, nesmrtonosnim oružjima, minama i slično.

Meni je već taj set alata bio sasvim dovoljan da vrlo lako prijeđem veliku većinu misija. Naravno, nije to učinilo sustav regrutiranja potpuno beskorisnim, ali definitivno jest manje značajnim. Bilo mi je lakše kada je moj lik imao još dvije, tri dodatne vještine, ali to ne mijenja činjenicu kako sam i s običnom doktoricom mogao bez problema prijeći većinu igre na najvišoj postavci težine.

Loša umjetna inteligencija i generalni set alata igru čini vrlo jednostavnom neovisno o odabranom liku.

Za to je uvelike zaslužna poprilično loša umjetna inteligencija protivnika. Otkrije li vas jedan čuvar tijekom šuljanja, on neće aktivirati alarm ili pozvati nekog u pomoć nego će se pošaketati s vama, a otkrije li vas više njih, često će radije svi pribjeći borbi prsa o prsa i tek nakon pet minuta uzajamnog šaketanja izvaditi oružje u pokušaju da vas upucaju.

Volio bih da je Ubisoft tu stavio veći naglasak na individualne sposobnosti likova jer su ovako one zabavna distrakcija umjesto ključan segment igre. Ono što u tom smislu koliko toliko pomaže i što definitivno preporučam je igranje s uključenom permadeath opcijom. Napetost izazvana mogućnošću trajnog gubitka lika svakako će doprinijeti tome da ih pažljivije birate i više cijenite, naročito jer je prava rijetkost pronaći neke od najboljih klasa u igri – poput plaćenih ubojica.

Najveći potencijal Watch Dogs serijala – hakiranje, uvjerljivo stagnira po pitanju noviteta.

Spomenuo sam kako je zbog fokusa na različite likove Watch Dogs ostao zakinut za inovacije po pitanju hakerskog gameplaya. U prethodna dva Watch Dogsa to je bio sustav s najviše potencijala i nekako je sve išlo u smjeru da će se upravo ti alati širiti svakim narednim nastavkom no hakiranje je ovdje ostalo više-manje isto u odnosu na prethodnika. Dronovi su doduše postali nešto šarolikiji, robotski pauk je preuzeo ulogu autića na daljinski, kamere se i dalje mogu hakirati u svrhu rješavanja jednostavnih zagonetki, a protivnički mobiteli i plinske cijevi u svrhu njihovog onesposobljavanja ili skretanja pozornosti. Dodana je kratkotrajna nevidljivost i skrivanje tijela protivnika, dok smo izgubili mogućnost hakiranja semafora, a da i ne spominjem onu impresivnu mogućnost kratkotrajnog isključivanja struje u čitavom gradu zadnji put viđenu u originalu.

Napucavanje je poprilično zadovoljavajuće, a borba prsa o prsa vrlo simplistički odrađena gdje se sve svodi na dvije tipke – jedna za izbjegavanje napada a druga za protunapad. Upravljanje vozilima je ostalo izrazito arkadno, ali i donekle zabavno. Samo nemojte sjesti za motore čiji su vozni modeli očajni i toliko ukočeni da će sve osim ravne ceste rezultirati brzim ljubljenjem asfalta.

London je tipična check lista, a kupovanje kozmetike i nadogradnji jedini su isplativ motiv za njegovo istraživanje.

Otvoreni svijet je i dalje jedna velika check lista, u kojoj imamo tek dva isplativa razloga za istraživanje – jedan u obliku tech bodova za nadogradnje sposobnosti, a drugi u obliku raznovrsnih maski za skrivanje identiteta. Kako je svaki NPC ujedno i hodajuća sporedna misija, nije puno pažnje pridodano nekom dodatnom sadržaju. Moguće je sudjelovati u svojevrsnom fight clubu, otići u lokalni pub i napiti se, zaigrati pikado ili tehnicirati loptom i to je otprilike to. Za pohvaliti je svakako količina različitih dućana s čitavom hrpom odjeće i drugih predmeta za uljepšavanje likova ukoliko vam se ne sviđa njihov stil u trenutku kada ste ih regrutirali.

DIMNA ZAVJESA

Ubisoft zaslužuje svaku pohvalu kada je u pitanju vjerno rekreiranje Londona. Sam grad mi je još uvijek relativno svjež u sjećanju i moram priznati kako su lokacije prepoznatljive do te mjere da je snalaženje u odnosu na poznate građevine ponekad izvedivo i bez korištenja mape. Grad je dakako začinjen hologramskim reklamama i sličnim visoko tehnološkim uređajima. Automobili se po cesti sami voze, a zrakom letaju raznorazni dostavljački i građevinski dronovi. Sve skupa nikada ne zalazi u domenu nerealnog i zapravo je vrlo lako zamislivo unutar idućih 20-tak godina.

Iako je u odnosu na San Francisco mnogo natrpaniji vizualnim detaljima, ljepota Londona je uvelike površinska, a izvan neprijateljskih baza, gotovo da nema zgrade u koju je moguće ući i istražiti. Čak i trgovine nemaju dizajniran interijer nego odjeću isprobavate stajanjem ispred izloga. Osim toga, 50% vremena provedenog u igri je padala kiša pa sam imao osjećaj da su lokaciju uzeli samo kako bi demonstrirali sve te famozne ray tracing refleksije koje izgledaju zaista odlično.

London izgleda vrlo lijepo i autentično, ali je njegova ljepota izrazito površna.

Kada je u pitanju vizualni izgled likova, Ubisoft se definitivno vodio kvantitetom ispred kvalitete. Ne znam za vas, ali ja volim kada lik s kojim igram izgleda lijepo do te mjere da nezdravu količinu vremena provedem u raznim kreatorima likova RPG igara. Iako raznoliki, većina likova u Legionu je iskreno rečeno ružna do te mjere da mi se na trenutke činilo kako Ubisoft parodira Britance. Ne pomaže kako su određene teksture poput brade i kose vrlo odrađene vrlo loše, a već sam i spomenuo loš lipsync i nevjerljivu glasovnu glumu.

Igra je po pitanju glazbe regresirala u odnosu na prethodnika gdje je ona na neki način bila i dio osobnosti glavnih likova. Iako su i ovdje prisutne neke dobre licencirane pjesme, glazba često pada u drugi plan i ostaje nečujna budući da radijske postaje češće vrte nekakve talk show emisije, a više nema ni mogućnosti da lik izvan auta zgrabi slušalice i sluša glazbu.

Solidne performanse zagorčane su bugovima i rušenjima igre.

Za jednu cross-gen/next-gen, Legion po pitanju performansi radi sasvim pristojno. Igru sam isprobao na dvije konfiguracije. I7-7700k procesor i GTX 1080TI grafička igru su gurale u prosječnih 45 FPS-a na 1440p rezoluciji uz ultra postavke. 60 FPS-a je bilo ostvarivo podešavanjem mnogobrojnih grafičkih postavki gdje svaka ima zgodan prikaz utjecaja na performanse igre. Druga konfiguracija s Ryzen 5 3600 procesorom i RTX 2080 Super grafičkom dostizala je 60-70 FPS-a na 1440p rezoluciji uz ultra postavke, ali je redovito padala ispod 50 FPS-a s uključenim ray tracing efektima. Navodno Ubisoft sutra izbacuje dodatne optimizacije za PC verziju s kojima bi to trebalo biti riješeno u slučaju RTX kartica.

Moram spomenuti kako mi se igra rušila 10-tak puta, a susreo sam se i s mnoštvom bugova koji su više bili smiješni nego što su mi upropastili iskustvo igranja. Likovi su često znali zapeti u okolišu, pojaviti se niotkud, a u par slučajeva sam u bazama vidio samo lebdeće puške kako skakuću jer su svi čuvari postali nevidljivi. Dobar dio toga bit će ispravljen već prvom zakrpom, ali opet govorimo o igri čiji je izlazak bio odgođen za više od pola godine.

GLEDAJUĆI PSI

Watch Dogs: Legion kompetentna je upotreba Ubisoftove poznate formule. Da Ubisoft nije implementirao sustav igranja s mnoštvom različitih likova, Legion bi mogli prozvati jednim običnim reskinom prethodnog nastavka. Ovako ipak mogu reći da ga je nadmašio te kako je fokus na taj segment igre ipak začinio poznatu Watch Dogs gameplay petlju u dovoljnoj mjeri da Legion nazovem najboljom igrom u serijalu. Nadam se samo kako  „igraj s bilo kime“ sustav neće doživjeti istu stagnaciju kao i „hakiraj svijet“ i kako je ovo samo mali korak u budućnost serijala koji apsolutno pršti potencijalom. Unatoč problemima, ovaj put u London definitivno smatram isplativim, a priče koje ćete sami kreirati dat će mu daleko veću vrijednost od bilo čega što igra nudi sama po sebi.