Zašto?Po meni je kapitalizam najbolji sustav jer glasaš svojim novčanikom i nema monopola,a opet ako zelis i sposoban si mozes uspjeti i prodati cijelom svjetu 🙂

Praktički drugi sustav više i ne postoji ako ne računamo S. Koreju, Venezuelu i neke banana države 🤷‍♂️😁
Kina i Rusija su u kapitalizmu odavno.
Tako da realno izbora ni nema 😁

Pa da,jer najbolje funkcionira a politicari i dalje upravljaju ljudima s prividom demokratskih izbora 🙂

Poanta jest da se nakon 50 godina video igara potrošio scenario gdje je sve već stvoreno i nema mjesta novitetima a znam da imamo najviše problema oko kvalitetnih “storytelera” koji če stvoriti dovoljno prostora za druge developere da se postigne imerzija da uroniš u igru i igraš u komadu puno sati 😵😎☮🖖

Ovo mi se čita kao komentar “zaigram dvije-tri igre godišnje i mislim da sam vidio sve”. Unazad desetak godina indie scena je preporodila gaming. Drugačije ideje, sjajne izvedbe. Ta mantra “najbolji dani su prošli” je uvijek ista za sve. Ne prave više dobre filmove – kaže tip koji u kino ide gledat samo Marvel filmove. Ne prave više dobru glazbu – kaže tip kojemu je jedini doticaj s glazbom kad upali radio. Jedino što se promijenilo u kapitalizmu koji gura hiperprodukciju i masovnu konzumaciju, jest to da je korisniku teže doći do kvalitetnog sadržaja. Treba si uzeti truda i napora da se profiltrira smeće i dođe do onoga što je kvalitetno, a većina ljudi to nije voljna. Najprije to vidim kad ja i žena biramo filmove koje ćemo gledat. Ja tražim filmove po ocjenama, gledam recenzije, nagrade koje su dobili, tko glumi, tko je redatelj… I generalno u 7-8/10 slučajeva budem zadovoljan odabranim filmom. Žena prolista 10 zadnjih unosa na Netflixu i odabere što joj se gleda. I onda usred filma ne može vjerovat kakvi se šrotovi snimaju. Dakle, uložit više napora u potragu za dobrim igrama i to je to.

50 godina video igara: Vrijeme za novu eru storytellinga i imerzije

Prošlo je više od 50 godina otkako su video igre postale ne samo zabava, već pravi oblik umjetnosti. Kroz sve te godine stvorili smo brojne klasike koji su oblikovali industriju, ali čini se da smo sada došli do trenutka kad je teško pronaći nešto zaista novo. Sve je već gotovo, a noviteti se sve teže pojavljuju.

Ipak, to ne znači da je kreativnost iscrpljena. Ključna stvar koja se često zanemaruje je kvalitetan storytelling – pravo umijeće ispričavanja priča. Danas, kad tehnologija više nije prepreka, pravo pitanje je kako ispričati priču na način koji zaista ulazi u dubinu, kako stvoriti svijet u koji će igrač uroniti i živjeti kroz njega.

Nakon svih tih godina, industrija video igara još uvijek pati od istih obrazaca – igre se često ponavljaju, a mehanike i dizajn više ne zadovoljavaju. U velikoj mjeri, priče postaju predvidljive, a igrači ne osjećaju istinsku povezanost s onim što igraju. Da bismo to promijenili, potrebni su hrabri storytelleri, oni koji nisu zadovoljni samo zadovoljavajućim scenarijima i koji su spremni pomaknuti granice.

Stvaranje igre koja omogućuje potpunu imerziju, gdje igrač ne samo da kontrolira lik, nego postaje dio svijeta, nije samo tehnički izazov – to je umjetnost. Danas nije dovoljno samo imati dobar gameplay ili fascinantnu grafiku; priča mora biti toliko uvjerljiva da igrač zaboravi na stvarni svijet. A za to je potrebno nešto više od standardnih formula – potrebno je odvažiti se, riskirati, istraživati nove pristupe naraciji.

Kao što znamo, stvaranje novih svjetova nije jednostavno. To je proces koji zahtijeva hrabrost, kreativnost i spremnost na eksperimente. Igra koja može ponuditi pravu imerziju i emocionalnu dubinu više nije luksuz – ona je nužnost za opstanak industrije.

Za budućnost video igara, potrebno je ponovo razmisliti o tome što znači doista ući u igru. Nije to samo pitanje tehnologije, već i toga da se stvori nešto što će emocionalno povezati igrača s onim što se događa na ekranu. I samo takve igre mogu otvoriti vrata novim mogućnostima i iskustvima koja čekaju da budu otkrivena.

Dobro je to Chat GPT izanalizirao i sastavio, al nemam baš volje slušati kad mi AI priča o hrabrosti i emocionalnom povezivanju.

“Razumijem tvoju reakciju, Zorane. Možda stvarno zvuči kao klišej, ali u svijetu igara ponekad se čini da je hrabrost u stvaranju novih iskustava zapravo najvažnija stvar. Ako ništa drugo, barem nas AI potiče da razmišljamo van okvira, čak i kad se ponekad pretjerano fokusira na emocije. 😉

No, šalu na stranu, mislim da, bez obzira na sve tehnologije, uvijek se vraćamo osnovama – igrači žele doživjeti nešto stvarno, a to je ono što nam svima daje izazov, bez obzira na to kako to ispričamo ili realiziramo. 😎”

Slažem se sa svime što si rekao (ja prođem u prosjeku dvije igre na mjesec, ovisno kako mi je volja), ali općenito mislim na smjer u kojem ide industrija. Igre postaju abnormalno skupe. Uzmi za primjer onaj Lego Horizon, ta igra košta ako se ne varam 70 eura, a ima sadržaja za manje od 20 sati. I da, ima hrpa vrhunskih indie igara koje su dosta jeftine, ali problem im je istaknuti se među svim tim smećem. Uz to, igre koje danas kupujemo digitalno, nemamo vlasništvo nad njima. Još kad sam bio klinac, kupio si cd i igra je bila tvoja zauvijek, a danas sve ovisi o serverima, pretplatama itd…

Korporacije udaraju nemilice ali mislim da nije problem izbor nego samo i isključivo cijena 🤷‍♂️
Ima stvarno izbora zabave koliko hoćeš, čak i previše.
Jedan od problema je kao što kaže Zoran treba uložit trud da se pronađe kvalitetan sadržaj a drugo meni bitnije treba pronać sadržaj po prihvatljivoj cijeni.
Meni ta gramzivost proizvođača sad stvarno ide na živce.
Mi se sad nalazimo praktički u limbu, nema se tu više šta previše izmislit ako se ne ide u neke krajnosti (hologrami i sl.).
Mi sami se prvo trebamo zadovoljit s tim šta imamo ali isto tako pošto nema inovacija ne bi ni cijene trebale bit ovakve pljačkaške. 🤷‍♂️
Što znači da bi proizvođači trebali izdavat ispolirane igre po prihvatljivim cijenama a to se bogami ne događa ☝️🤷‍♂️

https://www.index.hr/amp/magazin/clanak/u-njima-je-djelic-nase-duse-prisjetite-se-svih-nintendovih-konzola-kroz-povijest/954492.aspx