Uđu u bar pustinjski ratnik, Spartanac, Viking i nindža. Naruče piće, pričaju o dobrim starim danima – o osvajanju gradova, jurišima na bojišta i pljačkanju samostana. Atmosfera je vesela, sve dok svijeća ne zatreperi, prođe lagani povjetarac… i jedan od gostiju iznenada klone na stol. Nastane muk. Pogledi se krišom prebacuju s jednog na drugog dok straža ulazi i odmjerava prisutne.

Pustinjski ratnik podigne obrve – “Ja obično ostavljam veći nered.”
Spartanac prekriži ruke – “Kad ja nešto riješim, nema misterija.”
Viking se nasmije i otpije gutljaj – “Da sam ja, cijeli bi bar već gorio.”
Nindža? Njega više nema.

I upravo tu leži suština – nakon godina skakanja po povijesnim epohama i raznim kulturama, Assassin’s Creed napokon dolazi na lokaciju koja se prirodno uklapa u njegove temelje. Šuljanje, atentati, parkour i borilačke vještine ovdje nisu samo elementi gameplaya – oni su sastavni dio japanske povijesti i kulture. Feudalni Japan nije samo još jedna kulisa za serijal, već možda i njegovo najprirodnije okruženje dosad.

Shinobiti ili ne biti

Kontekst je bitan. Nije da su prethodne Assassin’s Creed igre bile lišene političkih spletki, suparničkih frakcija i ratnika rastrganih između časti i preživljavanja, ali feudalni Japan vjerojatno je najpoznatiji i najprikladniji primjer tog kaosa. A nikad to nije bilo izraženije nego u 16. stoljeću, periodu u kojem se odvija radnja Shadowsa. Savezi su bili krhki, izdaje učestale, a glave su nestajale brže nego što bi netko stigao izgovoriti “za šoguna!”.

Najveća novost Shadowsa je što u tom turbulentnom razdoblju igrač preuzima kontrolu nad dva lika – samurajem Yasukeom i shinobi nindžom Naoe, pružajući uvid u njihove vrlo različite perspektive zbivanja… barem u početku.

Feudalni Japan nije samo kulisa, već najprirodniji teren za Assassin’s Creed dosad.

Yasuke u priču ulazi kao riba izvan vode – bivši rob kojeg primjećuje moćni vojskovođa Nobunaga Oda, povijesna ličnost poznata po svojoj nemilosrdnoj ambiciji da ujedini Japan. Nobunaga ga regrutira i uzdiže do ranga samuraja, dajući mu priliku za život kakav malo tko poput njega može zamisliti. S druge strane, Naoe započinje kao mlada shinobi iz pokrajine Iga, regije poznate po svom ninđucu nasljeđu. No nad Igom se nadvija sjena Nobunagine ekspanzije, a njegova vizija ujedinjenog Japana dolazi uz visoku cijenu – i u zlatu i u ljudskim životima.

Početak igre efektivno vas stavlja u ulogu oba lika, ali s dvije suprotstavljene perspektive – borite se na različitim stranama u sukobu oko toga treba li Iga biti pokorena ili oslobođena. No, bez obzira na vašu ulogu, ishod je unaprijed zapečaćen, a bitka prilično jednostrana.

Naoe i Yasuke donose dvije potpuno suprotne perspektive priče – barem u početku.

Kao i u mnogim Assassin’s Creed igrama, uvod je snažan i upečatljiv, ali posebno se ističe Naoeina osobna, tragična priča, koja ne samo da udara direktno na emocije, već vas i upoznaje s jezivom grupom maskiranih napadača koje u tijeku igre valja skratiti za glavu.

Štoviše, usudio bih se reći da je Naoe definitivno zamišljena kao glavni lik. Njezina priča nije samo osobna osvetnička misija već je ona centralna os oko koje se vrti cijeli narativ igre. Yasuke, koliko god bio fascinantan lik, u suštini se pridružuje njoj, njezinoj inicijativi i njezinom pohodu da spasi Japan od korupcije koja ga izjeda iznutra. Čak i sam gameplay to jasno daje do znanja jer prvih desetak sati gotovo da isključivo igrate s Naoe, bez mogućnosti da se prebacite na Yasukea.

No, to nikako ne znači da je Yasuke zapostavljen – igra mu s vremenom daje puno više prostora, a njegov razvoj i osobna priča jednako su važni kao i Naoeini. Oba lika tijekom igre nailaze na ljude iz svoje prošlosti, a kroz te susrete igra vješto uvodi flashbackove koji prikazuju njihov put do trenutka u kojem ih upoznajemo. Naoe se prisjeća shinobi treninga i svog oca, te kako je s pomalo naivnim očima promatrala svijet oko sebe, ne sluteći kakav kaos dolazi. Yasuke, s druge strane, proživljava svoj uspon od roba do samuraja – od stranaca koji ga promatraju s nevjericom do trenutka kada postaje cijenjen ratnik i upoznaje japanske običaje i kulturu.

Naoe predstavlja narativnu srž igre, ali ni Yasuke nije zanemaren.

Ovaj segment igre odrađen je vrlo dobro jer su likovi od samog početka jasno profilirani, s čvrstim stavovima i motivacijama koje oblikuju njihove odluke, dok istovremeno služi kao pametno narativno rješenje koje produbljuje priču i prirodno objašnjava njihove sposobnosti i vještine. Neke stvari, poput upoznavanja dvaju protagonista, mogle su biti izvedene elegantnije, ali igra ipak uspijeva izgraditi dinamiku između njih kroz dijaloge i zajedničke ciljeve. Iako početna poveznica djeluje pomalo forsirano, kako priča odmiče, njihov odnos postaje uvjerljiviji i prirodniji, što na kraju daje zadovoljavajuću težinu ključnim trenucima u njihovoj zajedničkoj avanturi.

Kako to obično je kod Ubisofta – misija je jako puno, što glavnih što sporednih, i nije ni bilo za očekivati da su sve narativno zlato. Mnoge od njih su tipično ubisoftovske – nešto trebate obaviti da biste nešto zaradili, ali istovremeno je zapanjujuća količina onih koje se direktno nadovezuju ili na osobne priče dva protagonista ili na krovni narativ igre. Čak i kada stvari nisu nužno najzanimljivije, veliki dio posla odrađuje Japan kao mjesto radnje gdje poznate ličnosti i lokacije iskaču iz paštete, a atmosfera, kultura i arhitektura daju poseban štih čak i jednostavnijim zadacima.

Japan kao mjesto radnje često nosi narativ Shadowsa.

Ono što će mnoge zanimati jest gdje su tu Assassini i Templari i ima li priče u modernom okruženju? Što se tiče moderne priče, ona je praktički nepostojeća. Kažem praktički jer postoji jedan element koji ne želim spoilati, ali bez brige – gotovo svo vrijeme provest ćete u Japanu, bez napornih izlazaka iz Animusa i šetnji brzinom puža.

Što se tiče Assassina i Templara, iako je njihov povijesni sukob srž Assassin’s Creed serijala, Shadows se u glavnoj priči više oslanja na predložak posljednje tri igre, ponajviše Valhalle. Drugim riječima, 90% priče fokusirano je na japanske političke intrige i osobne puteve protagonista, dok se tek u završnoj trećini radnja zahuktava i donosi značajnija otkrića koja proširuju širi narativ serijala. Naravno, sjeme te priče posijano je već u ranoj fazi igre, ali ono proklija tek pri samom kraju.

Za spomenuti je da se u Shadowsu vraća i sustav odlučivanja, gdje kroz dijalog možete utjecati na određene odluke koje ponekad imaju dalekosežne posljedice – iako su takvi slučajevi rijetki. Uglavnom se sve svodi na to hoćete li dokrajčiti ili poštedjeti nekog značajnog neprijatelja, no bez obzira na izbor, ishod je gotovo isti – taj lik praktički nestaje iz priče. Tijekom igre upoznajete i određene likove koji vam se mogu pridružiti u misiji, a dijalog ovdje može dovesti do tri scenarija: mogu stati uz vas, odbiti vas ili… postati nešto više od saveznika. Drugim riječima, ako odigrate karte kako treba, možda nećete samo nestajati u sjeni, već i u nečijem zagrljaju.

Ninjalo se jednom u Japanu

Kad sam prije nekoliko mjeseci zaigrao preview ove igre, Shadows mi je odmah djelovao kao svojevrsni “best of” Assassin’s Creed serijala. Narativna struktura podsjeća na Valhallu, sustav opreme vuče korijene iz Odysseya, koncept dva protagonista vraća nas u Syndicate, a sve je zapakirano u dugo priželjkivano japansko okruženje.

Taj dojam ostaje i nakon igranja konačne verzije, ali definitivno ne mogu reći da je igra samo to. Ne znam je li to rezultat odgoda, činjenice da Ubisoftu zaista treba da Shadows bude uspješan ili nečeg trećeg, ali jedno je sigurno – iako nosi prepoznatljivi DNK Assassin’s Creeda, Shadows donosi i svježe ideje koje mu daju vlastiti identitet.

Assassin’s Creed predstavlja svojevrsni “best of” serijala.

Ajmo prvo na te novosti. Prije svega, igra sada ima sustav svjetla i tame kao u nekakvoj Splinter Cell igri. Iako nije razrađen do te mjere, funkcionira dovoljno dobro u smislu da možete gasiti izvore svjetla, a neprijatelji vas neće primijetiti u mraku, čak i ako su relativno blizu. Iako sustav ima svojih mušica i malobrojnih trenutaka gdje vas neprijatelji na neku foru spaze iako stojite u mraku, generalno se radi o odličnom dodatku koji sada definitivno MORA postati standard u svim budućim Assassin’s Creed igrama.

Druga velika novost su godišnja doba – proljeće, ljeto, jesen i zima – koja se izmjenjuju nakon određenog broja misija ili ako nekoliko puta iskoristite brzo putovanje. Ovaj sustav svijet Shadowsa čini znatno dinamičnijim, življim i mnogo atmosferičnijim. Kozmetički gledano, sezonske promjene donose upravo ono što biste očekivali. Proljeće donosi cvat trešanja, maglovita jutra i češće kiše, dok je ljeto bujno i zeleno, s gustom vegetacijom. Jesen donosi snažne vjetrove, a krajolik se oboji toplim žuto-crvenim tonovima dok zima pak mijenja atmosferu ovisno o regiji. U južnim pokrajinama snijeg tek lagano propaduje, dok u sjevernima prekriva cijeli krajolik i vegetaciju, uz povremene snježne oluje od kojih ne vidite prst pred nosom.

Šuljanje u mraku i dinamične sezone hvalevrijedan su dodatak AC formuli.

No, promjene nisu samo vizualne. Svaka sezona može značajno utjecati na gameplay, do te mjere da su neke aktivnosti moguće samo u određenom godišnjem dobu. Primjerice, zimi se jezera i rijeke mogu zalediti, omogućujući vam da ih jednostavno prehodate, dok ljeti ima više vegetacije, što olakšava šuljanje kroz visoku travu. Kiša prigušuje zvuk koraka, magla otežava neprijateljima da vas uoče, a zimi se na rubovima zgrada stvaraju sige koje mogu i pasti ako prođete preblizu i tako alarmirati neprijatelje. Čak se i ponašanje neprijatelja ponekad mijenja ovisno o sezoni pa za vrijeme kiše češće stoje pod nadstrešnicama ili promjene rute kojima patroliraju. Ima još takvih detalja, ali i ovo dovoljno pokazuje kako su sezone više od pukog vizualnog efekta i zapravo važan dio igrinog svijeta sa pravom gameplay svrhom.

Po pitanju činjenice da imamo dva protagonista, moja prva briga bila je hoće li između njih uopće biti dovoljno razlika da se taj izbor opravda .Srećom, mogu reći da je Ubisoft tu bio dovoljno hrabar, a odgovor na to pitanje je apsolutno da. Naoe i Yasuke su s aspekta gameplaya oprečno drugačiji likovi. Dok je u Ghost of Tsushima Jin Sakai na neki način utjelovio i samuraja i nindžu, Shadows jasno razdvaja te dvije borbene filozofije, raspoređujući njihove sposobnosti, vještine i slabosti na dva odvojena lika.

Naoe i Yasuke su, s aspekta gameplaya, suštinski drugačiji likovi.

Naoe je možda najbrži protagonist kojeg smo ikad imali u Assassin’s Creed igri. Žena trči kao vjetar, skače po krovovima s nevjerojatnom lakoćom, a uz pomoć kuke može se popeti na najviši dvorac za deset sekundi. Ima pristup ikoničnom eagle visionu, može čučati u visokoj travi, puzati kroz nisku, izvoditi elegantne parkour akrobacije, i općenito ju je pravi gušt kontrolirati.

Njezin arsenal prilagođen je šuljanju i napadima iz sjene, ali ako sve krene po zlu, ima na raspolaganju tri oružja koja je iznimno zabavno koristiti. No, Naoe je i krhka – neki protivnici mogu je usmrtiti jednim udarcem, a čak i kada je nadogradite, veći broj neprijatelja odjednom može je brzo nadjačati. Dovoljno vam govori i to što sam, igrajući s njom u početku, vjerojatno umirao više nego u bilo kojoj dosadašnjoj Assassin’s Creed igri.

Igrajući s Naoe sam vjerojatno umirao više nego u bilo kojoj dosadašnjoj Assassin’s Creed igri.

S druge strane, Yasuke je hodajući tenk. Njegov arsenal osmišljen je za nanošenje maksimalne štete – osim što koristi moćna dalekometna oružja poput puške i luka, njegovi teški napadi uništavaju oklop neprijatelja bez problema. Ako se zatrči, probija vrata, ruši protivnike i melje sve pred sobom. No, snaga dolazi s cijenom jer je Yasuke poprilično trom, ne može se primiti za rukohvat koji mu je i metar iznad glave, a kada je o šuljanju riječ…recimo samo da su njegove metode sve samo ne suptilne.

Oklijevam u Assassin’s Creed igri pričati o realizmu, ali pristup je definitivno realističniji te ima smisla da lik od dva metra u oklopu od 100 kg ne može raditi ono što jedan shinobi može. Već sam spomenuo da prvih desetak sati igrate isključivo s Naoe, što vas odmah nauči da niste svemoćni i da su vam sjene veći prijatelj od oštrice mača. Zato je prava katarza trenutak kada vam igra prvi put prepusti Yasukea, i to u iznimno efektnoj sceni gdje protivnike, koji su vas do tada mučili, siječete u desetinama bez imalo napora. Nakon toga, iako igra povremeno forsira igranje s određenim likom, većinu vremena izbor je na vama.

Igra povremeno forsira igranje s određenim likom, no većinu vremena izbor je na vama.

Ubisoftova vizija tu je sasvim jasna – ponuditi najbolje od oba svijeta, kombinirajući šuljanje i čistu akciju. No, po meni je taj pristup ipak pomalo promašen. Ne samo da Naoe kasnije u igri postane poprilično kompetentan borac s kojim možete lagodnije ulaziti u otvorene sukobe, nego je ona jednostavno superiorniji lik u svakom pogledu. Osim što je njen stil igre prikladniji izbor za Assassin’s Creed, gore spomenut sustav svjetla i sjene, kao i većina sezonskih promjena, osmišljeni su isključivo za nju. Štoviše, s Yasukeom nećete moći aktivirati većinu tornjeva koji služe kao točke za brzo putovanje, a niti pokupiti opremu i predmete koji se nalaze na lokacijama do kojih doslovno ne vode stepenice.

To ga čini situacijskim likom, idealnim za trenutke kada znate da vas čeka posebno težak protivnik i da ćete se morati upustiti u borbu prsa o prsa. Ili, recimo, kad šest puta umrete kao Naoe, zainatite se, uzmete Yasukea i pokosite sve što se kreće.

U pozadini igre i dalje stoji sustav levela, pa će vas neprijatelji nekoliko razina iznad vas i dalje moći brzo eliminirati. Unatoč tome, igranje s Yasukeom osjetno je lakše jer doslovno možete izazvati cijelu bazu u otvorenu borbu i bez problema riješiti 20 neprijatelja istog ili čak nešto višeg levela. Zna i to biti zabavno, ali koliko god Yasuke bio nezaustavljiva sila u otvorenoj borbi, Naoe je srž onoga što Assassin’s Creed čini posebnim. Oni trenuci kada kiša neumoljivo pada, vjetar nosi listove, a vi stojite na rubu zgrade s plaštem koji se vijori u noći, promatrajući neprijatelje kako bezbrižno patroliraju bazom – nesvjesni da će ih uskoro progutati mrak – to su trenutci u kojima Shadows zaista blista.

Rezultat toga je da sam gotovo 80% vremena u igri proveo igrajući s Naoe dok sam Yasukea koristio samo u gore navedenim situacijama ili kad mi se jednostavno nije dalo sporo i metodično čistiti baze. Ne znam je li to bila Ubisoftova namjera, ali pomalo je porazno što, unatoč tome što su oba lika jednako razrađena u pogledu vještina i narativa, većina igrača vjerojatno neće osjećati potrebu da ih podjednako koriste.

Zemlja izlazećeg sunca i beskonačnih ikona

Ne mogu točno procijeniti kako mapa Shadowsa stoji u usporedbi s prethodnim igrama, ali jedno je sigurno – ogromna je. Sastoji se od devet velikih regija, a za potpuno istraživanje trebat će vam znatna količina vremena. Zanimljivo, tornjevi ovaj put ne otkrivaju mapu, već služe isključivo kao točke za brzo putovanje. To znači da za otkrivanje novih lokacija zaista morate fizički kročiti na njih. Sjećam se trenutka kad me Zoran nakon 60 sati igre pitao kako napredujem, a ja sam mu rekao da u tri regije još nisam ni nogom kročio.

Naravno, u tipičnom Ubisoft stilu, mapa je krcata sadržajem – bazama, selima, drevnim dvorcima, hramovima, kampovima i drugim lokacijama, gdje vas uvijek čekaju neprijatelji, oprema, resursi ili najčešće – sve navedeno. Igra nudi preko 60 meta razbacanih po otvorenom svijetu koje prvo morate raskrinkati i pronaći, a zatim skratiti za glavu. Uz to postoje i razne sporedne aktivnosti, poput meditacije za Naoe, treniranja Kata za Yasukea, crtanja Yumi crteža, krijumčarenja resursa i još mnogo toga. Shadows također donosi napredniju verziju Valhalline baze – sada na vlastitom komadu zemlje možete slobodno raspoređivati zgrade, uređivati okoliš i pritom dobivati konkretne gameplay bonuse.

Ubisoft je ovdje napravio polovični napor da istraživanje učini prirodnijim. Umjesto da vam izravno označe metu, svaka misija sada nudi tri natuknice o njezinoj lokaciji, pa je morate pronaći sami ili angažirati izviđače da to učine umjesto vas. Ovo smo već vidjeli u Odysseyu, ali suštinski ne mijenja način na koji pristupate igri te se nakon završetka priče, igra ponovno svodi na klasični Ubisoftovski lov na upitnike i potragu za boljom opremom gdje stvari ipak mogu postati repetitivne.

Kad smo već kod opreme, Shadows nudi znatno raznovrsniju i vizualno impozantniju ponudu od Valhalle, a po sustavu više nalikuje Odysseyu. To je dodatno naglašeno činjenicom da sada imamo dva protagonista, svaki sa svojim setom oklopa, oružja i drugih predmeta. Svako oružje i komad opreme dolazi sa statistikama i perkovima, koji se mogu kombinirati za razne buildove fokusirane na određene aspekte gameplaya. A s obzirom na raznolikost arsenala oboje protagonista, mogućnosti su itekako široke.

Vizualni haiku, hardverski harakiri?

Već sam rekao da Japan kao mjesto radnje često nosi narativ Shadowsa, čak i kada je kvaliteta scenarija ispod prosjeka. I da, mogu reći da je Japan u Shadowsu izuzetno dobro realiziran. Kao netko tko ima tek površno znanje o japanskoj kulturi i običajima, ne mogu tvrditi da je sve 100% autentično, ali vjerujem da igra za većinu igrača savršeno hvata štih lokacije – otprilike na istoj razini na kojoj je Origins prenio pustinjski šarm drevnog Egipta.

S time na umu, malo je reći da je svijet Shadowsa predivan. Nije na razini Ghost of Tsushime, koji je Tsushimu prikazao u gotovo bajkovitoj estetici, ali vizualno izgleda fantastično. Osim već spomenutih sezona, vegetacija je gušća nego ikad, do te mjere da vam ponekad doslovno ne dopušta da prođete kroz nju. Najnovija verzija Anvil enginea donosi i neke vizualne trikove viđene u Star Wars Outlaws pa se vegetacija sada njiše realističnije, čestice pršte na sve strane, a vremenski uvjeti izgledaju iznimno atmosferično.

Sve to ima svoju cijenu, a iako je Shadows relativno stabilna za Assassin’s Creed igru, optimizacija je daleko od savršene – pogotovo na NVIDIA karticama. Kod mene, na RTX 4090 i Ryzen 9 7900X, igra je u 2K rezoluciji, s ultra detaljima i very high ray tracingom, nativno radila na stabilnih 90 FPS-a, dok je DLSS u Quality postavci podigao broj sličica na prosječnih 115 FPS-a. Dodouše, s ovakvom konfiguracijom idem malo glavom kroz zid, ali čak i uz maksimalne postavke ray tracing zapravo i nije toliko primjetan, pa ga slobodno možete isključiti za dodatno povećanje fps-a bez većeg vizualnog gubitka.

Isprobao sam igru zato i na nižem spektru Ubisoftovih preporučenih konfiguracija – s Ryzen 5600X i RTX 3060 Ti u 1080p rezoluciji s upscalerom, gdje je igra bez problema održavala preko 60 fps-a. Ipak, smanjivanje određenih grafičkih opcija ne donosi očekivana poboljšanja performansi upućujući na probleme s optimizacijom pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se igra ponašati na različitim PC konfiguracijama. Pozitivno je barem da je bugova relativno malo, a većinom se svode na sitne probleme s animacijama ili manjim vizualnim artefaktima, bez ozbiljnijih tehničkih poteškoća.

Visok ulog, nizak rizik

Napisao sam šest stranica teksta i vjerujte mi – tek sam se zagrijao. Ipak, mislim da sam vam dao dovoljno informacija da sami procijenite je li Assassin’s Creed Shadows igra za vas. Meni se svidjelo, ali ne mogu garantirati da će tako biti svakome. Nije ovo revolucija serijala, ali je sigurno korak u pravom smjeru. Ubisoft nije izmislio toplu vodu, nego je rafinirao postojeću formulu i dostavio možda najpromišljeniju i najkompletniju Assassin’s Creed igru do sada.

Ako ste uživali u prethodna tri dijela, Shadows je još bolji i nemate o čemu razmišljati. A ako ste ih uporno preskakali, možda je baš ovo igra koja će vas vratiti u serijal. Za mene osobno, radi se o naslovu kojem sam se iskreno veselio i kojem sam se jedva čekao vratiti – a to, ruku na srce, nije nešto što često mogu reći. Pogotovo ne za jednu Ubisoftovu igru.