Ako se uopće sjećate, Halo Infinite trebao je izaći prije godinu dana pa je doživio pozamašnu odgodu koja je mnogima bacila sumnju u kvalitetu konačnog proizvoda. Radi se ipak o nastavku kojim je 343 Industries pokušao evoluirati sada već ustajalu franšizu, a to uvijek dolazi s određenom dozom rizika. Kad podvučem crtu, Infinite ne donosi ništa neviđeno u kontekstu FPS žanra, ali donosi dovoljno novog za franšizu da ga ne nazovem „još jednom zaboravnom Master Chief avanturom“.

‘ALO ŠEFE?

Halo Infinite je šesta igra u Halo serijalu, a kako se priča svake direktno nastavlja na prethodnu, lako se u njoj izgubiti. Infinite se također uvelike oslanja na događaje iz prethodna dva nastavka i u početku ne mari previše ako ste ih preskočili. Kažem u početku jer će igra u svom tijeku na iznenađujuće suptilan način otkriti događaje i rasplete iz prethodnih dijelova bez da vam sve ispriča kroz neki usiljeni flashback. Da se razumijemo, nepoznavanje prethodnih igara neće vam pokvariti iskustvo igranja, ali će umanjiti ciljani emotivni učinak i uzrokovati puno manje češanja po glavi kad vam igra baci ime koje zvuči kao da bi moglo biti bitno.

Ono što ovdje trebate znati jest da pobunjenička frakcija Banished iz Halo Warsa 2 ima galaktičke ambicije koje nipošto nisu dobre za čovječanstvo. Legendarni Master Chief, u društvu bezimenog pilota i umjetne inteligencije imena “Weapon”, mora im stati na kraj. Tu je i Master Chiefova stara AI partnerica Cortana – samo ne na način na koji mislite. Namjerno sam vrlo štur po pitanju priče jer je čitava kampanja, unatoč otvorenijem svijetu, još uvijek linearna i pogonjena pričom.

I ovdje je evidentan napor da se naizgled hladnog tipa u zelenom oklopu učini nešto humanijim. Nekad je to izvedeno kroz postupke i govor tijela, a češće kroz Chiefove interakcije s optimističnim i pomalo naivnim Weapon AI-em, ali i od rata umornim pilotom koji samo želi doći doma svojoj obitelji. Ima tu i eksplozivnih trenutaka, ali bih rekao da je igrina priča najbolja upravo u tim nešto tišim trenucima i dijalogu između ova tri lika. Istina je da stvari znaju ponekad biti poprilično melodramatične, ali se generalno priča doima puno zrelije i zanimljivije u odnosu na zadnja dva dijela.

Protivničke su frakcije sa aspekta priče čiste karikature. Nije kao da tu trud nije uložen, ali većina negativaca izgledaju kao gorile na steroidima kojima je svaka peta riječ varijacija na “uništenje”. Osim toga, ne mogu reći da sam bio pretjerano zadovoljan raspletom igre kada sam ju završio. Imam osjećaj kako je Infinite više bio opterećen da pripremi teren za buduće igre nego da ispriča zadovoljavajuću priču s glavom i repom. Nakon 20 godina svakako pozdravljam potencijalni odmak od Convenata i Forerunnera, ali nije baš najsretnije kad je taj odmak još jedna nova sezona Zmajeve kugle gdje stiže još moćniji protivnik za kojeg nitko do sada nije čuo.

STAVI PRSTEN NA TO

Halo Infinite se u potpunosti odvija na prstenu Zeta Halo i jednom kada riješite linearan prolog, igra vam na raspolaganje vam daje komadićak svog otvorenog svijeta. Inicijalno sam mislio kako će se kasnije tijekom kampanje mapa proširiti, ali ništa od toga – ono što vam je odmah na početku vidljivo jest sve što će vam biti dostupno do kraja igre. Neke će možda razočarati relativno malena veličina mape u odnosu na recentnije igre otvorenog svijeta, ali je po meni dovoljno velika.

E sad, drugi par cipela je njena ispunjenost i smislenost. Prije svega, Halo Infinite nije sve žetone položio na taj koncept otvorenog svijeta. Većina glavnih misija se još uvijek odvija u vrlo linearnim podzemnim prostorima i interijerima u klasičnom Halo stilu. Otvorena mapa je tu primarno da unese nešto raznolikosti u gameplay. Od aktivnosti na mapi imamo zauzimanje manjih i većih neprijateljskih baza, skupljanje predmeta za poboljšanje Master Chiefovih sposobnosti, ubijanje naročito snažnih varijanti protivnika i slično.

Većina glavnih misija se još uvijek odvija u vrlo linearnim podzemnim prostorima i interijerima u klasičnom Halo stilu.

Problem je što ni sama mapa ni otvoreni svijet jednostavno nisu pretjerano zanimljivi za istraživanje. Sve se uglavnom svodi na jednu te isti šumasti biom s nešto vanzemaljske infrastrukture bez nekih interesnih točaka koje nisu vezane uz priču ili misije. Da se razumijemo, otvorenost definitivno pomaže kod razbijanja monotonije uzastopnih linearnih misija, ali često se čini kao da je tu da umjetno rastegne vrijeme potrebno da se završi priča. Nije ovo neki noviji Assassin’s Creed ili Red Dead Redemption da vas igra na putu do odredišta zaintrigira nekom iznenadnom misijom, misterioznom špiljom ili vizurom od koje zastaje dah. Imate marker na kojem morate nešto napraviti, a od vas do tamo najčešće nema ništa zanimljivo osim istih neprijatelja koje ćete i tamo ubijati.

Ako išta, barem je kretanje tim otvorenim svijetom poprilično zabavno. Igra ima velik broj već viđenih i nekoliko novih domišljatih vozila koje je stvarno gušt kontrolirati i njima kositi ili napucavati neprijatelje. Malo je smotano što je okoliš toliko statičan da vas sudar i s nekakvim manjim grmom može preokrenuti naglavačke, ali srećom, ne događa se vrlo često. Osim vozila, Master Chief je ovdje opremljen i Grappleshotom iliti kukom kojom se može privlačiti udaljenom terenu ili neprijateljima. Može ona i skinuti štit protivniku, privući udaljeno oružje ili privremeno paralizirati protivnike.

Master Chief je ovdje opremljen i Grappleshotom iliti kukom kojom se može privlačiti udaljenom terenu ili neprijateljima.

Korištenje kuke kao gameplay mehanike u igrama nije ništa novo, ali je ovdje ona integrirana na način da se doima kao da je oduvijek bila jedan vrlo zabavan dio Master Chiefovog arsenala. Tijekom kampanje moguće je otključati i neke druge “alate” poput dasha za izbjegavanje projektila ili prijenosnog zida koji nažalost blijede u usporedbi s kukom koju sam najviše koristio u borbi i izvan nje.

Jedna od najpohvalnijih stvari u igri je sama mehanika napucavanja i raznolikost oružja. Vjerujem kako će igračima naviklim na kraći TTK u modernim vojnim pucačinama trebati kratko vrijeme prilagodbe, ali nakon toga igra stvarno leti. “Osjeti” se tu svaki ispucani metak iz bilo kojeg oružja, a zvukovi raspadanja neprijateljskog štita ili preciznog pogotka u glavu značajno pridonose osjećaju zadovoljstva.

Jedna od najpohvalnijih stvari u igri je sama mehanika napucavanja i raznolikost oružja.

U svakom trenutku je moguće nositi dva različita oružja, i iako ćete sigurno pronaći neko koje preferirate, igra će vas često natjerati da ih mijenjate i iskoristite ono što vam je dostupno u okolini ili od palih neprijatelja. Halo Infinite tu briljira po pitanju raznolikosti pa sam do trećine priče još uvijek otkrivao uzbudljiva oružja te mi je bilo jako žao kada bih ih morao odbaciti za novo, najčešće zbog nedostatka municije. Ima tu svega, od standardnih pušaka i sačmarica, do naprednih lasera, strujnih pušaka, snajpera, teške artiljerije, čekića i koješta drugo što ću vam ostaviti na otkrivanje.

Bilo kako bilo, igra će se većinom pobrinuti da ste adekvatno opremljeni za nadolazeće sukobe, a automatsko regeneriranje zdravlja znači da će igra uglavnom biti relativno jednostavna. Izuzetak su borbe protiv bossova koji su najčešće obične spužve za metke s oružjima koja vam iscijede zdravlje za dvije sekunde. Mehanički nisu zahtjevne niti pružaju naročit osjećaj zadovoljstva kada ih porazite – samo će vam biti drago da možete nastaviti dalje svojim putem.

NEVERLAND

Grafički gledano, Halo Infinte izgleda dobro. Grafička razlučivost, teksture i osvjetljenje izgledaju dosta dobro, ali igru pati taj nedostatak raznovrsnosti koja čitavu avanturu na Zeta Halou ne čini pretjerano pamtljivom. Uz izuzetak nekoliko lokacija, i lokacije u otvorenom svijetu i linearni leveli izgledaju više manje isto. Najveći napredak u odnosu na prikazano u gameplay traileru iz 2020 vidljiv je na samim likovima i sustavu osvjetljenja koji sada najviše doprinosi ponekad filmskoj kvaliteti filmića u igrinom pokretaču. Ono gdje nemam zamjerke su efekti i audio efekti raznih oružja, a i glazba je standardno dobra za Halo igre s prepoznatljivom glavnom temom od koje se koža ježi.

Igra je u PC verziji strahovito intenzivna po procesor i grafičku karticu.

Igrao sam se na PC-u i pomalo sam ostao zatečen igrinim performansama. Nekoliko zakrpa jest donekle popravilo stvar, ali i dalje je to daleko od očekivanog za moj relativno high-end PC. Igra je strahovito intenzivna i po CPU i GPU te zahtjeva ponešto igranja grafičkim i drugim postavkama kako bi se eliminirala mikro-trzanja i drugi negativni efekti po performanse. Bilo je tu i nešto grafičkih bugova poput šiljastih tekstura neprijatelja i predmeta u okolišu koje su me bole u oči, ali izvan toga – dosta čisto iskustvo.

Halo Infinite je s aspekta gameplaya kao i s aspekta priče solidna baza s hrpom potencijala za rast i napredak. Mogu reći da mi je drago što  343 Industries pokušava napraviti nešto novo kako bi osvježio Halo serijal.  Iako njihov prvi pokušaj otvorenijeg formata nije najuspješniji, mislim da je to logičan novi smjer u kojem budući nastavci trebaju ići. Prava je šteta da je ovdje taj otvoreni svijet napravljen dosta generično s repetitivnim zadacima upravo zato jer Halo instalacije i njihov generalni koncept pršti od potencijala za maštovitim otvorenim svjetovima koji mogu biti daleko iznad konkurencije. Klasična Halo formula je prisutna i bolja je nego ikad pa unatoč problemima očekujte zabavno i vrlo raznovrsno napucavanje uz relativno ok kampanju koja će vas držati do samog kraja, naročito ako ste fan samog serijala.