U zadnje smo vrijeme počeli dobivati dosta igara kojima je fokus na pokretu. Igre kao što su primjerice The Pathless ili Ghostrunner nastojale su stvoriti zabavu od brzog i preciznog kretanja. Solar Ash je jedan od takvih naslova, a mehanike kretanja na kojima se temelji apsolutno su fenomenalne. Predivan je osjećaj fluidnosti i brzine koji vas prati dok “kližete” po stranim okolišima. No, da ne trčimo pred rudo, evo o čemu se točno radi u Solar Ashu.

Protagonistica Solar Asha je Rei, djevojka koja uskače u crnu rupu zvanu Ultravoid kako bi spriječila uništenje vlastitog planeta. Ultravoid je svijet misterija – bez obzira koliko sam toga o njemu otkrio, stalno sam imao dojam da ima još neistraženih kutaka. Ne znam je li to zbog vizualnog smjera igre ili zbog priče, ali ta je mističnost odlično uklopljena u ovakvu vrstu igre gdje igrač mora “čitati” okoliš oko sebe i ne može biti na autopilotu.

Svijet u kojem sam se našao bio je lišen prijateljskih lica i skoro sve što sam vidio su bila neprijateljski raspoložena čudovišta. Rijetke su iznimke sporedni likovi koji su zanimljivi, premda ne i originalni, a mogu se upoznati kroz “lov na blago”. Potraga u koju vas šalju zapravo je skupljanje dnevnika u obliku audio zapisa, a oni vam opisuju što se dogodilo prije Reinog dolaska u Ultravoid. Dobra zamisao za upoznavanje likova, ali za slušanje tih audio dnevnika morate stajati na mjestu, što kvari dinamiku igre i zbog čega sam pred kraj avanture odustao od tog skupljanja.

Među sporednim likovima su i članovi Reinog tima, čije se audio dnevnike skuplja na malo drugačiji način. Njihovi audio zapisi nemaju putokaze već na njih nabasate sasvim slučajno. Ne zvuči baš motivirajuće u smislu priče, ali pronalazak svih audio dnevnika u jednoj zoni otključava nagradu u obliku novog oklopa.

Svaki oklop je izgledom drugačiji i daje posebne prednosti poput bržeg kretanja ili jačeg napada. Sama mogućnost mijenjanja oklopa daje dubinu gameplayu, ali prednosti koje donosi su minimalne i skoro neosjetljive, tako da sam češće odlučivao koji oklop ću nositi ovisno o izgledu nego o efektu koji daje. Propuštena prilika jer su izazovi Solar Asha lagane platformske zagonetke i potreba za mijenjanjem oklopa ovisno o zadatku dala bi dodatni sloj izazovnosti.

Kako igra traje otprilike šest sati, nije bilo vremena za neko veće razvijanje likova. Rei kroz većinu igre ostaje ista pa njezino ponašanje i odgovori postanu predvidljivi. To se promjeni tek na samom završetku igre ovisno o tome kakav završetak odaberete. Igranjem ne otkrivate nove zaplete, već vas vodi jedna premisa pa zbog toga neki dijelovi priče ostanu neobjašnjeni ili čudni, a tek na kraju svi dijelovi sjednu na mjesto i počnu imati smisla. Uz to, kraj ima i zanimljiv preokret u obliku alegorije, ali ta alegorija dobije značaj i težinu tek nakon što vidite sve završetke. Ovdje nije u pitanju filozofiranje o nekoj besmislenoj simbolici, kao što su neki naslovi znali raditi, već se radi o čvrstoj ideji koju i gameplay i priča podržavaju.

Glavna mehanika Solar Asha je klizanje kroz svijet ispunjen oblacima. Takvo je kretanje užitak kojeg se nisam mogao zasititi. Mobilnost i osjećaj brzine dok sam jurio od izazova do izazova glavni su razlozi zašto mi je Solar Ash bio toliko zabavan. Način na koji se Rei lagano kreće po mekanim oblacima u isto je vrijeme opuštajući za gledanje i zabavan za izvođenje.

Glavna mehanika Solar Asha je klizanje kroz svijet ispunjen oblacima.

Igra koristi nekoliko mehanika koje podupiru mobilnost i čine ju još boljom. Imate tako dupli skok, naglo ubrzanje, kuku za privlačenje, usporavanje vremena… Količina i raznolikost tih mehanika rezultiraju time da vam igra ne dosadi ni nakon više prelazaka. A i tempo je pogođen – sve kontrole i mehanike prikažu se u kratkom uvodu kako bi akcija što prije mogla započeti.

Mapa se u Solar Ashu dijeli na nekoliko zona. Svaka je zona kao igralište po kojem izvodite vratolomije, a povezanost elemenata unutar zone omogućuje zanimljive kombinacije kretanja. Ta je povezanost i tematski prikladna, npr. rampe koje povezuju dva mjesta po kojima možete klizati su tračnice u razrušenom gradu, dok je u svijetu gljiva ta rampa korijenje. Tematska konzistentnost koju Solar Ash ima od početka do kraja možda nije najznačajnija stvar u cijeloj igri, ali utječe na ugođaj i čini Ultravoid vjerodostojnom lokacijom.

Svaka je zona kao igralište po kojem izvodite vratolomije, a povezanost elemenata unutar zone omogućuje zanimljive kombinacije.

Solar Ash ima poluotvoreni tip svijeta. Ranije su zone otvorenije i daju mogućnost rješavanja izazova bilo kojim redoslijedom, a u kasnijim se zonama igra više svodi na prelaženje jednog po jednog segmenta. To je zapravo primjer pametnog dizajna – igra je pazi da ne postane repetitivna i odlično balansira tempo s trajnošću, tako da traje točno onoliko koliko treba da ostane zabavna cijelim putem.

Neprijatelji se u Solar Ashu dijele u dvije vrste. Malci su vaši tipični neprijatelji, ima ih nekoliko varijacija i svaka zahtjeva drugačiji pristup. Veoma su slabi, ali su me svejedno tjerali da prilagođavam način na koji im prilazim i napadam, u suprotnom bi me uništili i vratili na zadnji checkpoint. Druga su vrsta ogromni protivnici. Na kraju svake zone trebate eliminirati ogromno čudovište koje vreba s visine ili iz dubine, ali najprije se trebate riješiti njihovih očiju koje su raštrkane po cijeloj zoni. Proces potrage za njima nije samo usputna zadaća jer skener pokazuje cilj, ali ne i put do njega. To me tjeralo da aktivno analiziram okruženje tijekom istraživanja zona.

Vizualni stil koji Solar Ash koristi je veoma pamtljiv svojom jednostavnošću i šarenošću. Igra stalno vadi novog asa iz rukava kako bi na svakom koraku mogla prikazati nešto što plijeni pozornost. Cijelo sam vrijeme jedva čekao stići u novu zonu kako bih vidio kako će izgledati i što me sve čeka u njoj. Nijedna zona nije razočarala, sve od palete do okruženja stvara poseban i jedinstven ugođaj u svakoj od njih. Pojednostavljeni stil i izgled koje igra ima isto tako čine čuda za razlikovanje između pozadine i onoga što je u fokusu. To osigurava da napadi neprijatelja uvijek budu jasno prikazani pa mi se zbog toga nije nijednom dogodilo da sam umro i pomislio si kako igra nije fer.

Trebalo mi je malo manje od šest sati da završim igru, ali nemojte tu brojku uzimati kao konačnu jer će konačna trajnost ovisiti o više prelazaka da bi se vidjeli različiti završetci. Čak i da se ograničite na samo jednu avanturu, pozitivno je što Solar Ash nema sadržaja koji bi se mogao činiti nabacanim ili suvišnim. Sve što vam igra servira kvalitetno je odrađeno i implementirano. Priča i estetika međusobno se nadopunjuju i daju nezaboravno iskustvo. Sitnih mana ima, ali Solar Ash je toga svjestan te nalazi pametne načine na koji ih neutralizira.