Nadimak mi je Skif i neka čudna eksplozija uništila mi je stan te ostavila uspomenu u obliku neobičnog artefakta. Nisam u nekom kontejneru htio čekati da mi birokrati daju odštetu za stan nego sam odlučio potražiti ljude koji su odgovorni za eksploziju. Zaputio sam se u černobilsku Zonu tražeći pravdu, a ondje pronašao mjesto na kojem opće prihvaćena definicija pravde ne postoji.

Čuo sam priče drugih stalkera o Zoni. Kažu da je to nemilosrdno mjesto na kojemu te sve želi ubiti. Mogu potvrditi da je to istina jer su me odmah na početku moje avanture opljačkali i pokušali mi skratiti boravak u Zoni. Nekako sam se izvukao te sam svojoj osvetničkoj misiji dodao zadatak da pronađem i vratim neobični artefakt kojeg su mi ukrali.

Početni sati u Zoni bili su mi prilično zanimljivi. Pomagao sam raznim stalkerima, nastojeći se dokopati što više resursa jer su opasnosti vrebale sa svih strana. Ideš glavnim putevima, eto bandita… ideš šikarom da ih zaobiđeš, eto mutanata! Prvi predah osjetio sam u malom selu Zalissya gdje sam odradio trgovinu i shvatio kako će mi trebati dosta kupona da bih popravio oružje, a kamoli da bih ga nadogradio.

Nema popusta ni solidarnosti kod trgovaca i mehaničara, zato sam s drugim stalkerima sjeo uz vatricu i pokupio gitaru. Vidio sam da su mehanike sviranja gitare očito pokupili iz The Last of Us 2. Nisam neki gitarist pa sam pustio braću da pričaju loše viceve o Zoni i stalkerima. Uzeo sam malo kruha i kobase da ne budem slab u borbi koja me zasigurno čekala idućeg dana.

Jednom liku sam obećao pronaći sliku u nekakvom polju koje te vječno uspava ako se previše zadržiš u crvenom cvijeću. Sliku sam pronašao, ali sam ju na kraju prodao drugom stalkeru koji mi je za nju ponudio posebno oružje. Takva su pravila u Zoni, brzo sam shvatio, poštenje baciš kroz prozor čim ti se ponudi nešto korisnije. Isto se precrtalo i na moju glavnu priču. Imao sam izbore, mogao sam birati kako ću pristupiti nekim misijama, ali ultimativno nikome nije bilo za vjerovati.

Imao sam izbore, mogao sam birati kako ću pristupiti nekim misijama, ali ultimativno nikome nije bilo za vjerovati.

Jedan me lokalni baja držao u šaci, u zamjenu za informacije tražio je ogroman novac koji nisam imao pa je pristao i na to da mu eliminiram konkurenciju. Kad sam to napravio, tip me se pokušao riješiti, ali bilo mu je to zadnje što je pokušao. Skifa nitko neće je**t! Ali svi konstantno pokušavaju. Cijela ova avantura se bazira na tome i ne mogu reći da to čini kvalitetnu priču.

Sve se svodilo na to da mogu birati kojoj ću se grupi prikloniti, ali i jedni i drugi bi me iskorištavali za svoje namjere. Bilo je trenutaka kad su me pitali što bih ja, Skif, uopće htio, koji je moj krajnji cilj. I nisam znao odgovoriti. Sudjelovao sam u sukobu dvaju frakcija koje Zonu žele koristiti na različite načine, ali ni u kojem trenutku nisam dobio jasnu viziju zbog čega bih ja trebao pomagati jednima ili drugima.

Često sam imao dojam da se od mene tražilo da poznajem događaje i ličnosti iz Zone otprije 15-ak godina. I jesam ja donekle upoznat sa Strelokovim avanturama, ali ovdje nitko nije ponudio prisjećanje na to prošlo vrijeme nego Zona računa da ćeš gradivo ponoviti samostalno. U suprotnom slijedi osjećaj zbunjenosti tko tu koga i zašto.

Moram priznati da me moja avantura u Zoni zadržala duže nego bih to htio. Da sad nekome prepričavam sve što sam proživio, usred te priče taj bi me netko zamolio da ju skratim ili ubrzam. Jer bilo je dosta trenutaka kad je djelovalo kao da se avantura nepotrebno razvlači i rasteže. Praktički po formatu da se problemi rješavaju tako da jedan tip zna tipa koji zna drugog tipa koji zna trećeg tipa koji zna četvrtog tipa koji nam svima može pomoći. Ali svaki od tih tipova rekao bi mi za onog idućeg tek kad mu pomognem oko nečega.

Najbolji su mi trenuci bili s prijateljem Richterom, istinskim zaljubljenikom u Zonu. Kad me pitao kakva mi je Zona, rekao sam mu: “Od svih groznih mjesta, ovo je najgore”, a on se nasmijao i kazao: “Ovdje možeš pronaći sve – prijatelje, neprijatelje, smrt, čudo pa i samog sebe”. Razmišljao sam dosta o tome i premda nisam došao do prosvjetljenja, uvijek mi je bilo drago vidjeti Richtera. Tip je duboko u sebi bio svjestan da u Zoni nema neke sreće, ali je znao prepoznati njene posebnosti. Kad sam ga pijanog sreo u nekom baru, objasnio mi je da se ne opija nego alkoholom suzbija nakupljenu radijaciju.

Najbolji su mi trenuci bili s prijateljem Richterom, istinskim zaljubljenikom u Zonu.

Richter je barem u jednome bio u pravu – Zona doista jest poseban kutak svijeta, čak i 15 godina nakon Strelokovih avantura. Tmurna je i depresivna, nepredvidiva i nepoštena, ali ima neku svoju ljepotu i dosta uzbuđenja. Bio sam u nekoj spilji s gomilom anomalija, jedva izašao van kadli me tamo dočeka krdo mutanata. Bježi natrag u spilju, mutanti idu za mnom pa nalete na anomalije koje ih fino spale.

Zona nije mjesto ugode i sigurnosti. Kad krene oluja, malo se stisneš i nije ti svejedno. Imao sam par trenutaka kad je grom opalio nekoliko metara od mene i samo što se nisam automatski pokrio rukama po glavi. Povremeno sam doživio i takozvane emisije, apokaliptične oluje od kojih se moraš sakriti u neko sklonište. Nisam siguran jesu li te emisije bile skriptirane, ali nekako su se uvijek događale kad sam već blizu skloništa, tako da nisam imao veliku paniku da će me uhvatiti na otvorenom.

Rekao sam vam da je Zona opasno mjesto i smrt je stalna prijetnja, ali nisam to dovoljno naglasio. Početni sati u Zoni su jako izazovni. Može se pronaći lijekova i zavoja na bacanje, ali kad pucnjava krene dovoljno je svega nekoliko metaka da te sruše. S druge strane, metaka isto ima dosta, ali obično ne onih koji ti trebaju. Krucijalno je ciljati glave protivnika, ostalo se praktički ni ne isplati osim ako držite sačmaricu. S razlogom postoji mod za promjenu načina paljbe i često je tu da uštedi streljivo, jer se automatskom paljbom šaržer brže isprazni nego napuni.

Oružja su mi u Zoni bila odlična, kao i osjećaj korištenja istih. Definitivno se primijeti trzaj kod snažnijih stvari poput revolvera ili snajpera. Začudo, i pištolj je prilično ubojit ako se koristi precizno. Pravi je gušt izvirivati iz zaklona i nizati headshote, a prava je iritacija kad se puška zablokira jer nije održavana. Sve u svemu, u Zoni sam imao jedno od najboljih i najnapetijih napucavanja u zadnje vrijeme.

U Zoni sam imao jedno od najboljih i najnapetijih napucavanja u zadnje vrijeme.

Dobro da je tako jer avantura u ostalim segmentima nije dostavila ništa posebno. Nevjerojatno je zapravo koliko je moja avantura ovdje bila slična onoj Strelokovoj otprije petnaestak godina. Ja sam vidio malo više mutanata nego Strelok, uključujući grozne mica-mace koje neću zaboraviti tako skoro. Ali, obojica smo posjećivali slične, a ponekad i iste lokacije u Zoni. I poslovi su nam bili isti: pronađi ovo ili ono, ubij ovo ili ono. Nije bilo nekih velikih odstupanja u zadacima niti neočekivanih iznenađenja. I to s vremenom postane predvidivo i ponavljajuće.

A što sam se nahodao po Zoni… neki bi čak mogli reći da sam igrao walking simulator. Znate već da u Zoni nema nikakve vožnje, čak ni biciklom. Teren je ogroman, ide se pješke, a noge su od sprinta umorne svakih deset sekundi. Nudili su mi takozvani vodiči da me brzo prebace iz jednog naselja u drugo, ali to masno naplaćuju i obično to nisam mogao koristiti kad mi je trebalo. U početku me količina hodanja nije toliko zamarala, ali s vremenom sam počeo gunđati na tu realističnost. Ako u Zoni postoje magične kutije koje između lokacija prenose predmete koje u njih staviš, zašto ne mogu postojati nekakvi brži načini putovanja s jednog kraja mape na drugi?

Kao što sam već rekao, moj boravak u Zoni bio je previše rastegnut. Ono što sam radio na početku avanture, nastavio sam raditi i nakon 20 sati. Ništa se u međuvremenu ni nakon toga nije značajnije promijenilo. Mijenjale su se lokacije, ali upao sam u petlju skupljanja istih stvari. Kruh, salama, voda, konzerva, zavoj… kao da obavljam tjedni shopping s listom jednih te istih namirnica. Onda su me doslovno pitali što želim i rekao sam: “Samo želim da sve ovo završi.”

Iskreno, htio sam da avantura čim prije bude gotova jer je bila ispunjena raznoraznim anomalijama. Vidite, u Zoni postoje anomalije i anomalije, u gotovo jednakim količinama. Lako za one černobilske anomalije – na njih baciš šaraf i onda na to reagiraju. Ove druge anomalije jako štete cijelom doživljaju Zone, a ne možete ih zaobići. Svega sam se nagledao, ljudi moji…

Tehničke “anomalije” jako štete cijelom doživljaju Zone, a neće vas zaobići.

Dobar dio avanture uopće nisam čuo pucnjeve iz svog oružja. Čuo sam zato glasove likova koji fizički nisu bili prisutni u mojoj blizini. Viđao sam noge kako vire iz betona i vojnike koji glume da su na križu. Svako malo su se ispred mene iz čista zraka stvarali čopori protivnika, a povremeno se događalo da na moju prisutnost uopće ne reagiraju. Postoje u Zoni ljudski protivnici i zombiji, no u pravilu su obje grupe istih mentalnih sposobnosti kad krene borba. Ponašanja su im bazična i često sam svjedočio da ne znaju detektirati gdje je akcija pa odu u suprotnom smjeru tako da ih ja na kraju moram tražiti naokolo.

Na trenutke sam mislio da će se cijela Zona raspasti oko mene. Znao sam hodati po zgradama čiji se zidovi nisu mogli odlučiti koje su boje pa im se fasada mijenjala svakih pola sekunde. Ponekad je bila prava lutrija što će se dogoditi s vratima koja pokušam otvoriti – hoće li se otvoriti iz prve, hoće li se uopće otvoriti… ma hoće li uopće ostati unutar štoka ako prođem kroz njih kao da ne postoje. Često se nisam mogao pouzdati u kompas i mapu jer mi nisu davali smjernice u tandemu. Nekad je kompas radio probleme i nije prikazivao indikatore na mapi, a nekad je mapa zakazala dok je kompas ostao normalan.

Zona će se ažurirati do trenutka kad se vi odlučite zaputiti u nju. Znanstvenici iz Instituta već su mi javili da su riješili ukupno 1125 anomalija od lansiranja u gold fazu. Međutim, vjerujem kako će trebati još dosta vremena da se sve primjetne anomalije stabiliziraju i stave pod kontrolu. Tako je, na kraju krajeva, bilo i u Strelokovo doba – najbolje su iskustvo dobili oni koji nisu potrčali u Zonu čim se otvorila.

Teško je odoljeti, međutim, to mi je jasno. Pogotovo kad ova Zona izgleda zaista fantastično. Puna detalja, realističnog osvjetljenja, izvrsnih modela likova. S vizualnog je gledišta to jedno od najimpresivnijih mjesta koje trenutno možete posjetiti. Ugođaj je perfektan i kad kiša pada osjećam se pokislo dok sam na suhom. I sve je sada jedna neprekidna cjelina. Zona jest podijeljena na niz regija, ali između njih se prelazi bez ikakvog čekanja. Zaustavit će vas tu i tamo neka patrola, ali se daju podmazati vodkom.

Patrole inače mogu pričati engleski ili ukrajinski. Gluma je u oba slučaja izvrsna i u tom pogledu ova avantura dostavlja puno uvjerljiviji doživljaj nego prethodni posjeti Zoni, s puno više režiranih cutscena iz perspektive prvog lica. Posebno me se dojmio vlastiti engleski glas, tj. onaj koji su mi dali, jer je gluma kompletna kad mogu čuti cijeli dijalog, a ne samo ono što drugi govore. Ako vaša Zona govori engleskim, jedino je razočaranje što se to odnosi i na protivnike tijekom borbe. “Cheeki Breeki” je postao popularan u Strelokovo doba, a sada Zona ima totalno generične izjave poput: “Here’s a grenade for you, enemy!”.

Ako Zonu planirate doživjeti kroz PC izdanje, računajte da onaj službeni naputak Instituta oko specifikacija nije prenapuhan. Stvar je definitivno zahtjevna po hardver, ali vaš posjet Zoni bit će puno glađi nego moj jer su se performanse itekako optimizirale pred samo lansiranje. Moja konfiguracija, koju čine Core i7-9700K i RTX 4070, uglavnom se dobro držala na 1440p rezoluciji i high detaljima oko 60 fps-a, ali jedino uz DLSS na Balanced i uključeni frame-gen – drugačije nije bilo prihvatljivo ni uz low detalje.

Vjerojatno vam ovo nije drago čuti, ali postoje utješne činjenice. Kao prvo, DLSS frame-gen je odrađen besprijekorno i nisam osjetio nikakav lag u kontrolama. Kao drugo, grafika je toliko dobra da igra izgleda sjajno i na najnižim grafičkim postavkama kvalitete.

Ako ste kao fan Stalkera od Wish Grantera tražili savršeni ili značajno unaprijeđeni nastavak, Heart of Chernobyl nije ispunjenje te želje. Formula stalkerovskih avantura nije evoluirala nakon svih ovih godina nego je preambiciozno nagomilala sadržaj bez prave potrebe za time. Međutim, ako ste od Wish Grantera tražili autentičnog Stalkera ili nastavak dostojan tradicije originala, mislim da će vam Heart of Chornobyl ispuniti tu želju. Ovo jest ljepši Stalker s odličnim modelom napucavanja te visokom razinom izazovnosti, kao i specifičnim ugođajem po kojemu je serijal i poznat.

Nakon svih ovih godina vjerojatno ste gladni i žedni ovakve avanture, te ju namjeravate zaigrati čim prije. Ipak, u ovom slučaju mislim da vam još malo strpljenja ne može naštetiti. Potencijal za zabavu je prisutan, samo je najpametnije pričekati dok prisutne više ne budu i tehničke anomalije Heart of Chornobyla.